PETAK 14. siječnja 2000.

Posljednji
Mohikanac ikavice

Kuzmanić odrješito zastupa hrvatsko ime i poziva se na čisti hrvatski jezik, zasnovan na štokavskoj ikavici, koji, po njemu, treba uvesti u javni život Dalmacije. Za njega će Ljudevit Jonke napisati da mu je "pripala čast da je bio posljednji Mohikanac ikavskoga književnoga jezika". Nedavni zadarski skup osvijetlio je važnost njegova djelovanja s raznih strana

Kada su 1. ožujka 1862. dalmatinski narodnjaci pod uredništvom Natka Nodila pokrenuli u Zadru svoj glasnik "Il Nazionale" s dodatkom "Narodni list", u njemu nema priloga Ante Kuzmanića. On se radije opredijelio za suradnju u listu dalmatinske inteligencije "La voce dalmatica".
Objašnjenje za to je donekle u razlici godina između Kuzmanića i mladih narodnjačkih prvaka, ali više u tome što se on nije slagao ni s ijekavicom u listu ni s njihovom slovinskom ideologijom. Nasuprot mutnim pojmovima nekadašnjeg ilirstva u Zagrebu i tadašnjeg slovinstva u Zadru, Kuzmanić odrješito zastupa hrvatsko ime, u čemu je preteča kasnije Pavlinovićevim gledištima.
Međutim, u tom Kuzmanićevu prkosu narodnjacima dolazi do paradoksa da je on 1862. nakratko zastupao ideju slavjansko-dalmatinskoga jezika, kako je to u to doba htjela dalmatinska vlada. To je, dakako, bilo blisko i pogledima N. Tommasea. Ipak, kada je 1864. preuzeo uređivanje "Glasnika dalmatinskoga" ponovno se poziva na čisti hrvatski jezik, zasnovan na štokavskoj ikavici, koji, po njemu, treba uvesti u javni život Dalmacije.
Ime Ante Kuzmanića prvi se put javlja u "Narodnom listu" 24. lipnja 1873. godine kada počinje objavljivati podlistak "Spomeni iz mog dnevnika". Redakcija je to popratila ovom napomenom: "Članke, kojim nas časti naš zaslužni starina, priobćujemo ikavštinom, po njegovoj osobitoj želji." U tri godine Kuzmanić je u tom podlisku donio golemi broj povijesnih činjenica, počevši od pada Venecije 1797. godine i akcija Andrije Dorotića do sukoba i ratovanja naših ljudi u Dalmaciji s Francuzima. Posebno je pisao o mnogim poznatim ličnostima i obiteljima (npr. trogirskim Fanfognama), pa čak i o tada malo poznatom Hermanu Dalmatincu.
Napisao je i dvije knjižice o Splitu, "Sale" i "Splitski dobročinci".
No, ne posustaje ni u borbi za (o braći Ergovcima) štokavsku ikavicu. Zadnji je boj oko toga poveo u tri članka u listu "Il Dalmata" 1873. godine. Polemizirao je s listom "La Dalmazia cattolica" oko početka upotrebe štokavske ijekavice u domaćem bogoslužju, ali, dakako, neuspješno.
Pri kraju života je bolovao, pa je o sebi pisao kao o čovjeku "vazda ćudi tugaljive, navlastito prid starost, gdi ga je bolest mučila". Kad je umro u Zadru 10. prosinca 1879. godine u 72. godini života, "Narodni list" ga je u nekrologu nazvao jednim "od najstarijih muževa, koji u ovom vieku ćutiše i izjaviše perom i riečju u Dalmaciji, živu svoju ljubav za hrvatski narod i njegov jezik".
Pokopan je na groblju na šumovitu otoku Galevcu ili Školjiću kod Preka na Ugljanu. To groblje čuva ostatke članova nekih poznatih starih zadarskih obitelji, a od javnih djelatnika dalmatinskog desnog pravaša Ive Prodana.
S vremenom je Ante Kuzmanić zaboravljen, osim u pogledima povijesti jezika u hrvatskim i susjednim zemljama. Za njega će Ljudevit Jonke napisati da mu je "pripala čast da je bio posljednji Mohikanac ikavskoga književnoga jezika". Nedavni zadarski znanstveni skup osvijetio je važnost njegova djelovanja s mnogo strana. Tada je postavljeno njegovo poprsje, rad Ratka Petrića, na groblju na otočiću Galevcu i na zadarskom Trgu tri bunara. Isto poprsje se danas nalazi i u zavodu za književnost i jezik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
(Nastavlja se)

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.01.13.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)