PETAK 14. siječnja 2000.

OTVORENO PISMO DORIS DRAGOVIĆ HRVATSKOJ JAVNOSTI
U POVODU POSLJEDNJIH DOGAĐANJA VEZANIH UZ NJU:
Ne odričem se TORCIDE!

Zauvijek ću biti zahvalna za sve dobro, za svaku lijepu riječ, svaku dobru želju i nikad ja neću zaboraviti.
Doista, kako kaže vodstvo Torcide, moje "kraljevstvo" je izmišljeno, ono ne postoji i sama na tome već dugo inzistiram, moleći novinare da me ne oslovljavaju tom titulom. Jer, Torcida je postojala davno prije mene, a postojat će i poslije.
Žao mi je ako vodstvo i podružnice Torcide misle da sam ih iskoristila jer mi to nikada nije bilo potrebno. Nekoga se može iskoristiti materijalno ili zbog stjecanja vlastitog ugleda.
Prvo o materijalnom; kada pjevač pjeva, tada je to njegov rad, a rad ima svoju cijenu. Ja, međutim, nikada nisam naplatila nijedan svoj nastup za Torcidu ili Hajduk. Ne vjerujem da, pri tom, mislite na materijalno profitiranje od "svih" osam Bilih noći kroz sve ove godine na kojima sam nastupala za, naravno, smanjene honorare. Ne vjerujem, također, da mislite na moju skromnu novčanu donaciju prigodom renoviranja i otvaranja Torcidinih prostorija kod Starog placa.

Pjesma na Poljudu

Potom o ugledu, pretpostavljam da se svi još dobro sjećamo, a ima tome i šest-sedam godina kada se o Torcidi u javnosti govorilo kao skupini huligana, sklonih drogi, ukratko na rubu kriminala.
Bila sam prva koja se tome suprotstavila, podsjećajući ljude da se ne možemo tek tako ODRICATI onih koji su među prvima pohrlili braniti Domovinu, a mnogi dali i život za nju.
Bila sam u tom trenutku i jedina s takvim stavom i zbog toga dobila mnoge kritike javnosti. No, ja iza svega stojim. I onda i danas. I tada se, negdje, počeo graditi odnos međusobnog poštovanja Torcide i mene, a onda se nečijom pogreškom pojavila i ta nesretna titula. Baš zbog mog spomenutog stava bila sam pozvana pjevati na Poljudu, kada je Hajduk ušao u Ligu prvaka, a ne obratno! Stoga, Vas molim da ne miješate mog supruga u sve to jer on je oduvijek bio častan torcidaš i bit će to sve dok bude htio. Vjerujem isključivo u osobnu odgovornost i uvijek sam spremna stati iza svojih postupaka. Možda će se tko prisjetiti da sam bila prvi hrvatski izvođač u oslobođenom Vukovaru, a ta je činjenica trebala biti jedina poanta mog nastupa. Ja sam ipak taj koncert nazvala "Bili koncert" u čast Hajduka, sa svim obilježjima kluba i navijača na pozornici, što su mi također neki zamjerili.

Zvijezde vodilje

Otkud vam, dakle, ideja da mi je identificiranje s Torcidom bio "najbolji način promoviranja", i da mi se izvan Splita nisu zbog toga neka vrata i zatvorila? Zašto mislite da mi je uopće bila potrebna promocija kad ja na sceni postojim već 20 godina? Puno je rada i dobrih djela iza mene. To su moje zvijezde vodilje. Možda je jedina pogreška što nisam drugima mahala time ispred nosa, nego sam "samo" radila onako kako najbolje znam. No, ipak dopustite da vam ispričam jednu priču. U Konavlima ima malo selo Vitaljina. U njemu je do prije mjesec dana, u prastaroj urušenoj kućici živjela jedna starica i njezin bolesni sin. Dugo je molila za pomoć, a zauzvrat dobivala pusta obećanja nadležnih organa da će ih smjestiti kako treba. Čim sam za to saznala, uz pomoć dobrih ljudi, u roku od 24 sata smjestila sam je u topli, suhi dom, gdje je nakon dugo vremena dočekala svoj prvi topli, suhi Božić. To je najvažnije. Sigurna sam da bi joj pomogli, da su za to kojim slučajem saznali ljudi iz Torcide-Konavle, jer nisam nikada poimala Torcidu kao one koji samo navijaju nego, kako rekoh, kao vitezove koji su tu kad treba.

Novogodišnji nastup

A sada nekoliko riječi o mom novogodišnjem nastupu. Praćenje već godinama uspostavljenih međudržavnih i trgovinskih putova, konzultacije s osobama iz međunarodnih institucija i sa svećenstvom, činjenica da je tamošnja nova vlast izabrana voljom naroda, njihova spremnost da prihvate i priznaju svoje pogreške rata, moje redovito praćenje HTV-ove vjerske emisije Mir i dobro, koje je izvijestila o velikoj donaciji spomenute vlasti za obnovu kotorske katedrale, nova moguća, planirana ulaganja u te prostore, bili su moji argumenti za odlazak u Igalo. O tom su ovih dana dosta govorili i neki naši predsjednički kandidati koji su i osobno tamo bili navještajući neko bolje sutra, a ako je moj potez samo mali korak prema dobru, ja sam na njega ponosna. Možda moja "politička i moralna procjena" nije bila dovoljna, ali svejedno molim sve zaposlene u tvrtkama čiji se proizvodi već godinama izvoze u Crnu Goru, sve zaposlene u uslužnim djelatnostima, cestovnim i aerodromskim službama kojima se i "oni preko granice" koriste, da nipošto ne dadu otkaz zbog toga jer žive od toga, hrane svoje obitelji, a živjeti se mora. Jedna marka je uvijek samo jedna marka, a i ja imam previše malih i starih usta koja čekaju. Uz sve to, doista ne možemo imati dvostruka mjerila. Jedno za hrvatsku naftu, drugo za hrvatsku pjesmu. Pri tom iskreno mislim da je hrvatska nafta daleko važnija od mene. Ja ne nosim poruku rata, iako sam u njemu bila, a imala sam svako moralno pravo da kao žena i majka malog djeteta mirno sjedim kod kuće i s TV ekrana gledam strahote rata. To znaju i oni koji su me susretali gdje i kad je trebalo.
Stoga se ja ne odričem Torcide, ni svega dobrog u njoj, na primjer vizionarstva. Uvijek su znali ići naprijed, a naprijed se ne može gledajući natrag. Tome me je naučio jedan stari torcidaš. Svak ima pravo na svoje mišljenje i ne sudim nikome jer Sudac je samo jedan i čeka sve nas.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.01.13.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)