DOSTA (S)LIČNOSTI!

Ova predsjednička utrka je potpuna negacija i Tuđmanove politike i običaja koje je uveo, kao i stila vladanja. Onaj tko će mu najmanje sličiti, taj će pobijediti i tu se negdje i krije formula iznenadnog rasta Mesićeve popularnosti

Izbori za predsjednika Republike prvi put imaju običnu, ljudsku dimenziju, bira se napokon obično ljudsko biće s dvije ruke i dvije noge, čovjek kojem zacijelo ni gluposti ni pogreške nisu strane, osoba s manama i prednostima i, kako za sada još nitko ne tvrdi da je pametniji od Radića i Starčevića zajedno, kako još nitko nije krenuo falsificirati noviju hrvatsku povijest i patentirati hrvatsko proljeće na svoje ime u zavode za patente, a sve u interesu da u povijesti izgubi prostor za sebe, konačno možemo reći da imamo prvi put normalne predsjedničke izbore.

Haubice

Svi dosadašnji predsjednički izbori su protekli u znaku Nadčovjeka, mješavine Boga i čovjeka, koji je samo zahvaljujući općinskoj birokraciji imao ime i prezime. Doista, imate li dojam da ste do sada u elementarnom demokratskom smislu te riječi birali predsjednika, da su vam se pritom kandidati temeljito predstavili, da ste znali za njihove biografije, da ste znali za njihove ocjene konkretnih političkih događanja, ili su u vezi s tim Kosovčeve kamere sugerirale da se, osim u Tuđmanovu slučaju, kod svih drugih kandidata radi o nekoj vrsti političkih delinkvenata?
Zahvaljujući medijskom nasilju i Tuđmanovoj osobnoj neobuzdanoj bahatosti, na svim dosadašnjim predsjedničkim izborima stvarao se dojam da je glas za bilo koga drugoga osim za Njega izraz neotesane nezahvalnosti prema "čovjeku koji nam je stvorio državu", ili da su ti glasovi u osnovi logistika kakvom budućom teroristu koji se u prvoj fazi bori olovkom, no još isto popodne glanca haubicu, koja će čim stigne depeša iz nekoga svjetskog centra biti angažirana. Dakako, protiv Hrvatske!
Zbog takvih proteklih deset godina, ova predsjednička utrka je potpuna negacija i Tuđmanove politike i običaja koje je uveo, kao i stila vladanja. Onaj tko će mu najmanje sličiti, taj će pobijediti i tu se negdje i krije formula iznenadnog rasta popularnosti Stipe Mesića.
No, dok je za Mesića i za Budišu posve logično i prirodno da zagovaraju dijametralno suprotna rješenja od onih koje je instalirao Tuđman, pokušaj Mate Granića da u isto vrijeme bude odličan ministar vanjskih poslova, ali da se prikaže i kao oštri oponent politike koju je morao i jest provodio, taj pokušaj da se bude i HDZ-ovac i oporbenjak, ta borba jedne u osnovi podvojene ličnosti poprima sve grotesknije razmjere. U prvoj rečenici i generalno, uvijek će braniti Tuđmana jer, Bože moj, kako da sad nakon osam godina koliko je bio Tuđmanov ministar vanjskih poslova veli da je Tuđmanova vanjska politika bila katastrofalna. No, u istom cehu će reći da je rat s Muslimanima teška pogreška, da je jednako teška pogreška ono što se događalo nakon Oluje, da nam treba javna televizija, da nitko ne zove naše generale u Haag i, na kraju krajeva, on nam obećava da će izgraditi Hrvatsku koja će u svijetu biti simpatična.

Prevara

Dvoličnost u politici nije raritet, ali se u posebnim slučajevima ona može dovesti do karikature. Mate Granić je predsjednički kandidat koji sugerira jednog demokratsko-liberalnog predsjednika, a u isto vrijeme "baza" mu je takva da njegovi pristaše na terenu fizički napadaju novinare! To je naprosto izraz nevjerojatne nelogičnosti sadržane u formuli: Mate Granić predsjednički kandidat HDZ-a. Osim toga kad se dobro iščitavaju njegova obećanja, može se zaključiti da su identična u golemoj mjeri i Budiši i Mesiću, ali jednom nas je Granić morao prevariti! Ili onda kad je Tuđman vodio posve suprotnu vanjsku politiku od ove koju sada Granić nagovještava, a po logici funkcije Granić ju je provodio, ili pak sada Granić ne govori istinu. Kad bi metamorfoza u roku od nekoliko mjeseci bila vjerodostojna, onda nam ne bi trebale političke stranke, parlament niti izbori. Bilo bi dovoljno da netko kaže da sutra od 12 sati doista misli drugačije!

Kušač

Sada Granić napušta i HDZ, ali ostaje HDZ-ov kandidat za predsjednika Republike, i to evidentno na silu: zakonske odredbe jednostavno ne dopuštaju da u predsjedničku utrku uđete kao član jedne stranke, a da je završite kao član druge ili da iz nje istupite. Pretpostavlja se da ste taj problem od posljednjih izbora riješili!
Ono pak što u grotesknosti na jedan drugi način nadilazi "slučaj Granić" zove se funkcioniranje Ureda predsjednika Republike. Svaki dan nešto manje ili više od stotinjak ljudi uredno dolazi na posao i servis predsjednika Republike funkcionira kao da se ništa nije dogodilo. Tuđman je umro, Pavletić je javno rekao da u principu ne treba usluge savjetnika iz Ureda, a predsjednički kandidati svakodnevno ističu da ne računaju niti na taj ured niti na te kadrove. Ako je točna informacija da i nekadašnji Tuđmanov kušač hrane svakodnevno ponavlja svoj ritual, to znači da Hrvati imaju doista osebujan smisao za humor.