PONEDJELJAK 10. siječnja 2000.

GANUTLJIVO TRAGANJE U PITVAMA ZA VREMENOM KOJEG VIŠE NEMA
Susret s dušama stvari

Nekoć su ljudi uživali u kudikamo bogatijemu sudioništvu sa stvarima. Dom je stoga bio prostorom sadržajnoga zbivanja, sigurno zaklonište pred nepouzdanostima i prijetnjama vanjskoga svijeta. Kad kročite intimnim stazama pitovskoga doma Kike i Ičice Barišić, ne možete ne ćutjeti onu stoljetnu toplinu koja struji iz svakoga kutka i priča vam o nekim zaboravljenim sudbinama davno nestalih stanara, o bivšim nadanjima, očekivanjima i maštarijama. Te čudne kuće kamenih oblika i razigranih krovova s poluprikrivenim prozorima imale su svoje duše, a njihove intime bile su ispunjene junacima zatvorenim u sebe i u svoje snove

Piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Čovjeku, ili već što je, može se iz čista mira dogoditi da, recimo, stigne u mjestance zvano Pitve, koje se nalazi usred otoka Hvara, Bogu u naručju. Ima tu, doduše, i drugih divnih mjesta čiji zov daleko odjekuje i vabi preostatke vaše osjetljivosti, ali Pitve se teško dadu uspoređivati s ičim drugim. Mjestance je neobično razvučeno, pa ga ima tamo i ovamo. Odmaklo se od mora i penje se uz brežuljak. Od prve do zadnje njegove kuće ima se što uzbrdice i nizbrdice ispješačiti, ali pješačenje nije grijeh, a osim toga korisno je za razne organe i cjelokupni organizam. Tako barem kažu oni pametni. Možda je korisno čak i za ono što smatrate svojom duhovnošću.
E, ali nije sve isto hoćete li ili nećete u Pitve stići s mogućnošću da vas netko primi, prihvati i na vama iskali svoju dozu gostoljubivosti. Morate se, gospodo, roditi u noćnoj posudi ako želite doživjeti da se nađete na pravomu pitovskomu mjestu i u pravomu pitovskomu društvu. I budući da, s oproštenjem, spadate u takvu vrstu sretnika, eto vas na poprište gdje započinje legenda. Započinje, a zapravo se nastavlja. Našli ste se ni manje ni više nego u kući uglednoga gospodina Kike Barišića, točnije — njegove supruge Ičice Barišić, rođene Radonić, šarmantne dame koja je dotičnu kuću naslijedila od svojih predaka. Gospoda Barišići zapravo žive u Splitu i poznate su splitske osobnosti visokoga društvenog ugleda. Ali oni sa sve više strasti provode svoje prerano umirovljeničko vrijeme u Pitvama, potpuno svladani životnim sadržajem kojega je gradski svijet zauvijek lišen. Sudbina vas je, dakle, blagonaklono zgrabila za uši i dovukla vas među moderne bračne pustinjake, koji profinjeno opće s izgubljenom ljepotom.

Obredni smisao

Ušli ste, eto, u kamenu kuću, koja, na prvi pogled, izvana izgleda kućicom, a iznutra raste i grana se u neobične sobe i stepeništa, u dvorišta i terase spopadnute lozom i ukrasnim biljem, u konobe i spremišta iz kojih dopiru stoljetni mirisi i šuškaju neke čudne, nevidljive prikaze. Bračni par Barišić nije htio ništa bitno izmijeniti u toj pradavnoj stambenosti. Fizička starost toga kućanstva i te okućnice očito je očvršćena i poduprta s mnogo ljubavi, znanja i respekta, te je sve ostalo kako je bilo, samo oslobođeno nepotrebna vremenskoga taloga i svakidašnjih beznačajnosti nalik smetnjama. Kreveti, ormari, stolice i stolići u minijaturnim spavaonicama odišu sadržajnom starinom, a zidovi se tu i tamo prave starinski važni razbacujući se zornim dokazima bivšega.
Ali najmističniji je susret s kuhinjom. U njoj još žive tragovi nekadašnjih kulinarskih podviga, nestalih domaćica i skupnih obreda oko jela, a brižno očuvano posuđe nudi nijeme dokaze već zaboravljene ukusnosti. Što vam, zapravo, znače ti stari predmeti čija su imena i funkcije najvećim dijelom već pali u sveopći zaborav? Oni, uglavnom, više ne mogu koristiti, i značenje im je postalo manje-više muzejsko. Ali u pitovskoj kući gospode Barišić ti su predmeti postigli onaj duboki obredni smisao. Pogledajte samo s kakvim su poštovanjem pohranjeni na mjestima koja im odavno pripadaju ili su čak izdvojeni iz područja stroge materijalnosti i unaprijeđeni u simbole. I to vas potiče na duboko, uzbudljivo razmišljanje. Zacijelo vam, uzgred, raste i broj otkucaja vašega srca. Misli dakle plove.
Zar nas naše moderno vrijeme nije izrazito zakinulo u tomu mitskom odnosu naspram naslijeđenim predmetima čija je promjena stoljećima značila moćan smisao i razlog za zadovoljstvo? Nekoć su ljudi uživali u kudikamo bogatijemu sudioništvu sa stvarima. Dom je stoga bio prostorom sadržajnoga zbivanja, sigurno zaklonište pred nepouzdanostima i prijetnjama vanjskoga svijeta. Kad kročite intimnim stazama toga pitovskoga doma, ne možete ne ćutjeti onu stoljetnu toplinu koja struji iz svakoga kutka i priča vam o nekim zaboravljenim sudbinama davno nestalih stanara, o bivšim nadanjima, očekivanjima i maštarijama. Te čudne kuće kamenih oblika i razigranih krovova s poluprikrivenim prozorima imale su svoje duše, a njihove intime bile su ispunjene junacima zatvorenim u sebe i u svoje snove. I kad pogled zamoren televizijom bacite na minijaturna dvorišta, balature i zidiće-sjedišta, kao da vam iz mraka prošlosti izranjaju spodobe što su se susjedski okupljale u tom bajkovitom okružju i živjele od nekih malih bezazlenih priča koje su istodobno bile prijateljske i svadljive. Tu se moglo dugo i te kako dobro trajati od same mašte, ne znajući ništa od onoga što se događa u svijetu.
A onda vam pogled odjednom bježi kroz prozorčić tople dnevne sobe Barišićevih i putuje onako kako se odatle pogledom putovalo još od prošloga stoljeća. Tu, odmah pred vašim očima su napuštena polja i iznevjereni vinogradi što skakuću niz brežuljke i spuštaju se sve niže i niže, približavajući se razgranatoj Jelsi koja svoje nove kuće šalje u daleke izvidnice. Iza toga slijedi traka mora, niz koju vjetri s juga donose svečana obećanja daljina, obećanja što se, srećom, nikada ne ostvaruju. Jer obećanja su vazda neusporedivo ljepša od ostvarenja. Nad morem se uspinju vrleti nedalekoga Brača, a tamo na obzorju, odakle stižu zimske bure i raznose glase duša robova, nazire se smrknuto Biokovo. Odatle najčešće stižu i oblaci. Kao bijele, čupave dosjetke iz dječjih vrtića ili kao bljeskovi i oluje pune prijetnja. To je mjesto odakle su vam zvijezde najbliže i najrazumljivije, pogotovu za onih vedrih, hladnih noći ispunjenih čežnjama. I kad, dakle, kroz taj prozor spojite pogled sa svijetom, ne trebaju vam više nikakve lažljive informacije ni dvolične dnevne vijesti. A vaše vrijeme postaje neograničeno.

Oporuka predaka

I vrt gospodina Kike Barišića ganutljivo podsjeća na onu svoju prastaru, nasljednu svrhu koju novo vrijeme sve više omalovažava. Na nekoliko vlaka zdrave, kemikalijama neiskvarene zemlje tu uspijeva mnoštvo atraktivnoga povrća za obiteljske jestive potrebe, i rastu voćke izabrane prema posebnom ukusu. Ništa tu ne djeluje izložbeno paraderski niti nameće primisao nekakva doslovnoga koristoljublja. To je naprosto još jedan izraz ljubavi prema prirodnom i iskonskom, prema pravilima i oporuci predaka. Tu se zbivaju i susreti sa životinjama-prolaznicima, najčešće s pticama koje se, prilikom svojih posjeta, počinju ponašati gotovo prijateljski i polupripitomljeno. Barišići ih već dobro poznaju. Možda su u toj obostranoj prisnosti nekima od njih čak dali i imena s ljupkim okusom šale. I kao da odlazak odatle, iz te oaze, više nema pravog razloga ni razumne svrhe. Na toj romantičnoj vjetrometini, daleko od pseudocivilizacijske gužve i od modernih besmislica, može se opet biti životno logičnim i ponovno doživjeti uzbuđenja stoljetnih obrednih druženja s tlom.

Zavjetne staze

Cijelu tu priču dodatno animira i činjenica da je gospodin Kike Barišić, po svojemu unutrašnjem zovu i po višegodišnjoj profesiji, visoki stručnjak i njegovatelj zaštite spomenika kulture. Stoga su svi stvarni dokazi radnog i stvaralačkog ugođaja u nekadašnjemu domu Radonića pažljivo okupljeni, uređeni i izloženi na povlaštenim mjestima u prostorijama što ih one, tj. te prostorije, koriste za svoje nijeme priče o zaboravljenim poslovima i duhovnim užicima. Tu je nazočan i onaj mitski vinarski ugođaj s bačvama i kacama, pa zatim s demejanama i botiljama ukrašenim etiketama koje vam tumače vrste vina i godine jematva.
To vino Kike Barišića, s njegovom portret-karikaturom na etiketi, ne možete piti tek kao dodatak uz jelovnik ili kao doskočicu žeđi nakon što ste kušali domaće slane inćune. A ni kao udovoljavanje vašim ovisničkim željama i nagonima. U takvim okolnostima i u tom ozračju osjećate se poput nekakva zakasnjela Dionisova zastupnika koji plaho sudjeluje u ritualu. Ne, više se tu ne radi o doslovnom ispijanju boca i čaša vina. Čak i samo vino prestaje biti tek mitsko piće te izazov sladokuscima i pijancima. Stigli ste u područje gdje se nasljedni zov spaja s nečim što je istodobno umjetnički i znanstveno, pa vas spopada čudna radoznalost istraživača koji kroči vječnim, zavjetnim stazama i prepoznaje tragove nekoga veoma razložnoga trajanja. Motivi i svrhe pretvoreni su u igračke i u eksponate, a život je postao izložbom. Zaustavio se na postaji gdje više nema potrošačkoga bijega u svakidašnje besmislice od kojih otupljuju čula.
I tako ste posjet staroj kući u Pitvama doživjeli kao ganutljiv susret s nečim čega više nema, a ipak je ostavio svoje bezbrojne, neobično uzbudljive tragove vašem oku i vašim mislima. Postaje vam još jednom pouzdano jasno kako su nekadašnji oblici života bili konkretniji i sadržajniji u svojim nadama i u svojim očekivanjima od današnjih lutanja pustinjom trenutačnih izazova, gdje je sve rečeno i sve zaključeno, kako bi vas pretvorilo u bezdušne eksponate s modernom ambalažom, a lišilo vas identiteta. Stoga, dok još imate malo vremena, vratite se u onaj povlašteni položaj tragača koji se ne zadovoljava golim činjenicama na dohvat ruke, te ushićeno plače radi dalekih, nedokučivih stvari.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.01.09.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)