|
|
 |
PONEDJELJAK 10. siječnja 2000.
|
 |
CINIZAM
POVIJESTI
Da je Ivici Račanu netko nakon 1971. godine
rekao da će jednog dana biti premijer u neovisnoj državi
Hrvatskoj, bila bi to za komuniste nebulozna i fanatična nacionalistička provokacija ili
loš vic zbog kojeg se moglo dobiti i nekoliko godina na Golom otoku ili Lepoglavi. Ali očito
povijest zna biti vrlo cinična
Suština je našeg odnosa prema religiji, dakle, borba za slobodnu neotuđenu
socijalističku ličnost i za takve društvene odnose koji će eliminirati društvene
izvore svakog otuđenja, pa prema tome i religijskog. Moglo bi se stoga reći da je
prevladavanje religije - putem stvarnog mijenjanja odnosa i uvjeta koji proizvode
religijsko i svako drugo otuđenje - sastavni dio našeg marksističkog pogleda na svijet.
Odnosno, ono što činimo u razvoju socijalističkog samoupravnog društva jest stvarno
prevladavanje otuđujućih uvjeta čovjekove društvene egzistencije i realna historijska
negacija religije kao oblika otuđenja - tako je pisao Ivica Račan, budući hrvatski
premijer, 1976. godine u svom ideologijskom pamfletu "Politika Saveza komunista prema
Crkvi i religiji."
Nacionalistička provokacija
Da mu je netko tada rekao kako će jednog dana biti na čelu vlade
hrvatske nezavisne države, vjerojatno bi to shvatio kao nebuloznu i fanatičnu
nacionalističku provokaciju, kao loš vic zbog kojeg se nekada moglo dobiti nekoliko
godina u Lepoglavi ili na Golom otoku. Ali putovi su Božji i ljudski nedokučivi
misterij. Podcijenili smo smisao Povijesti za ironiju, zato nam je njezina razorna pouka i
ostala neshvatljiva. Račan ateist dolazi na vlast u zemlji velikih tobožnjih katolika,
njih čak osamdeset posto! Ili Račan nije ateist, nego zapravo komunistički mistik koji
traga za istinom, ili u ovoj zemlji uopće nema katolika! Možda upravo pobjeda
reformiranih komunista i Budišinih liberala razgoljuje svu hrvatsku kršćansku laž i
licemjerje, svu bijedu i jad mita o hrvatskom katolicizmu! Zato vrijeme koje je pred nama
predstavlja pravu kušnju za istinske Hrvate i uvjerene kršćane. Napokon bi se stvari
trebale i politički profilirati. Ovo je vrijeme kad će se pokazati (ne)vjerodostojnost
mnogih, i vlasti i opozicije, i građana i medija, pa i same Crkve!
HDZ je svojim promašajima omogućio Ivici Račanu da Hrvatsku ubere kao truli, prezreli
plod. Hrvatska mu je pala u krilo kao trula jabuka. Pala mu je na glavu dok je on
"staloženo", kao guru deset godina pod stablom meditirao. Transfer između
Hrvatske i Račana obavio je Dražen Budiša, a u HDZ-u su glupošću, pohlepom i potpunim
kadrovskim sljepilom doveli narod u konsternaciju: ne mogu glasovati za Canjuge, za koga
onda? Račan i Budiša ponudili su alternativu. Pred vratima nije bilo nikog drugog. Narod
je glasovao protiv, kao i devedesete. Samo se dogodila rotacija, i mi smo sada na nekom
novom starom početku. Dakle, i poslije Račana - Račan! Koliko će ih sada vikati: mi
smo Račanovi, Račan je naš!
Račan protiv otuđenja
I Katolička crkva napokon će odahnuti. Više je neće optuživati za
spregu oltara i trona, a imat će prilike i za jačanje u askezi. Ali će trebati dobro
promisliti o činjenici da je na vlasti čovjek koji je bio njezin deklarirani protivnik,
koji je u skladu s marksističkom materijalističkom dijalektikom smatrao da je u društvu
moguće uništiti sve osnove koje čine religiju, a vidio ih je isključivo kroz društvene
i materijalne odnose. Tu nema metafizičkog poimanja svijeta. Račanovo je pravo da bude
ateist, međutim, nismo čuli da se taj čovjek ikada u javnosti ogradio od komunističkih
progona Crkve, koji izviru iz ideologijskih stavova koje je nekada i sam zastupao.
"Nije na odmet još jednom istaći da se za nas komuniste marksistička kritika
religije ne smije i ne može svoditi na apstraktnu kritičku konfrontaciju s religijom,
otprilike na pitanje ima li ili nema boga. Težište te kritike religije u našim današnjim
društvenim uvjetima mora biti praktično eliminiranje društvene osnove religije i
religioznosti, a i same činjenice da je religija još uvijek društveni realitet",
tako je pisao Ivica Račan i naglašavao kako socijalistički preobražaj društva "čini
ovaj stvarni proces u kojem se zbiva oslobađanje ljudi od utjecaja religije i od
religijske svijesti." Kako su se to ljudi u socijalizmu oslobađali od "utjecaja
religije i religijske svijesti", mogao bi nam to pojasniti barem danas, s obzirom da
to njegov suhi ideologijsko-teorijski govor nije konkretizitao. Taj čovjek je bio očito
dovoljno inteligentan i lukav.
Za njega je "klerikalizam" pod "maskom Koncila" bio "izraz
nastojanja da se Katolička crkva prikaže kao jedini pravi zaštitnik hrvatskih
nacionalnih interesa, pa čak u ekstremnim vidovima, kao nastavljač one politike koju je
Savez komunista osudio i srušio 1971. godine."
Ma kakva povijesna ironija - to je povijesni cinizam! |

Ukloniti
podzemnu pozornicu
U ovom (post)izbornom vrememu treba podsjetiti da, nakon nestanka
autoritarnih vlasti u Europi i svijetu, sport više nije stranka već prožima sve
stranke, radi svojih bioloških, socijalnih i mnogih drugih svojstava. Sportski stručnjaci
i sportaši prije svih, moraju kao vrag od tamjana, bježati od strančarenja i grube
politike. Osim obveza da sudjeluju u izbornom glasovanju, ne bi trebali imati žeđ za
političkim prepucavanjima jer bi nas to moglo udaljiti od slobodnog i demokratskog shvaćanja
sporta.
O tomu, primjerice, kao da ne vodi računa naš izbornik Miroslav Blažević i oni
sportski čelnici koji su dirigirani da obavljaju sportske funkcije. No, Ćiro uporno
ustrajava u politici iako je totalni antitalent za to područje. Srećom što u tomu ne
uspijeva, inače bi mu omrzli stadioni, a mi bismo ostali bez (odličnog) izbornika. Ako,
pak, i dalje nastavi zamjerit će se prijateljima nogometa i navijačima koji, što se
politike tiče, s njim nisu na istoj "valnoj dužini". Sam je kriv što doživljava
razočaranja, pada u depresiju i često dobiva visoki tlak. To mu se dogodilo i poslije
saznanja o porazu svoje omiljene stranke. Tada je izdiktirao novinaru: "Tužan sam,
sine, tužan i utučen ... Meni je te večeri bio sprovod".
Zaboravlja da su sve stranke više-manje uvijek na sizifovskoj sceni i da se nikada ne zna
kad će se s kamenom otkotrljati u bezdan. Kad bi se ponašao u politici kao svoje
inozemne kolege, ne bi bilo njegovih čestih ispada s kojima se mnogima popeo na glavu. A
to mu najmanje treba.
Odlaženje s vlasti najprirodniji je proces, po onoj "tko bi gori, sad je doli".
S tim se on i svi mi moramo pomiriti, ako želimo izbjeći raznolike traume. Neka kukaju
oni koji sad istjeruju odgovornost; oni koji su sami sebi skuhali "poparu".
Opasnosti za sport nema, s pravom kaže predsjednik HNS-a Vlatko Marković: "Nogomet
se nema za što bojati ni jedne vlasti". Bolje je bilo reći ... sport u cjelini, a
što se nekog nogometnog kluba tiče, osjetit će posljedice samo ako je funkcionirao kao
tzv. državni klub. Ako i postoji, taj nam više neće biti potreban. Uostalom, i sam
predsjednik Croatije Zlatko Canjuga izjavljuje ovih dana: "Dokazat ćemo da nismo državni
klub".
Činjenica je da "modri" nisu bili privilegirani samo u Canjuginoj eri. To traje
još od poznate dokapitalizacije, kad je na konto Croatije sjelo, i to preko noći, čak
17 milijuna maraka od Ine, Privredne banke, Plive i drugih adresa. No, to se brzo
zaboravilo, a jedino je dosadašnji potpredsjednik Vlade dr. Jure Radić nekidan izjavio;
doduše malo puno kasno: "Napravit ćemo sve da se i Hajduk financira iz državnog
proračuna". Direktor Croatije Mirko Novosel dočekao je to na nož, opovrgavajući
Radića: "Od države nismo dobili ni lipe".
A čim je odustao od ofenzivnog garda, zagrebački je Komunalni vjesnik objavio da je
protekle godine Grad Zagreb dodijelio NK Croatia 143,334.329,32 kune za rekonstrukciju
maksimirskog stadiona. Do dovršenja tog giganta trebat će, ako je točno što tvrde vijećnici
Gradske skupštine, a među njima i HDZ-ovci, ni manje ni više nego još bar 400 milijuna
(!?), da bi taj stadion uistinu postao "čarobna ljepotica".
Tek će se vidjeti što će biti dalje, ali nakon smjene vlasti, može to biti mlinski
kamen oko vrata onih koji su se upustili u nesvakidašnji pothvat. Neće biti dovoljne
natprosječne sposobnosti i energija oštroumnih modrih čelnika, pogotovo ako su točne
najave iz gradskog SDP/HSLS-a da će u proljeće biti izbori za zagrebačku mjesnu
samoupravu.
Međutim, ostavimo sada nogomet po strani. Ako ne želimo da naš sport u cjelini bude
podređen u europskoj trci, financiranje sporta mora biti bolje riješeno nego je bilo
dosad. Ono se mora temeljiti na čvrstim zakonskim odredbama, inače nam i
najproduktivniji sportovi mogu biti "izbačeni iz sedla"; što bi bilo više
nego tragično.
Da se to ne bi dogodilo, sportski čelnici i stručnjaci moraju dignuti ruke od strančarenja
i ne praviti politiku od sporta, pogotovo ne politiku najvišeg ranga. Naša država
Hrvatska ima mnogo više briga nego je sport, vezanih za slab životni standard većine
stanovništva. Ali, čim se to popravi, bit će ne samo bolje i sportu, nego ćemo imati
humanije društvo i kvalitetniju demokraciju.
O svemu tomu nova će Vlada zacijelo raditi pod sretnijom zvijezdom od one pod kojom je
radila prethodna. Pogotovo nakon što se popravi ukupno stanje. No, u prvom redu ne
smijemo zaboraviti i smetnuti s uma da "i najzaslužniji duguju više domovini, nego
domovina njima".
A hrvatski sport će sve više napredovati, kad se u njemu ne bude ništa događalo iza
(podzemne) pozornice. |
|
|
|