CINIZAM POVIJESTI

Da je Ivici Račanu netko nakon 1971. godine rekao da će jednog dana biti premijer u neovisnoj državi Hrvatskoj, bila bi to za komuniste nebulozna i fanatična nacionalistička provokacija ili loš vic zbog kojeg se moglo dobiti i nekoliko godina na Golom otoku ili Lepoglavi. Ali očito povijest zna biti vrlo cinična

Suština je našeg odnosa prema religiji, dakle, borba za slobodnu neotuđenu socijalističku ličnost i za takve društvene odnose koji će eliminirati društvene izvore svakog otuđenja, pa prema tome i religijskog. Moglo bi se stoga reći da je prevladavanje religije - putem stvarnog mijenjanja odnosa i uvjeta koji proizvode religijsko i svako drugo otuđenje - sastavni dio našeg marksističkog pogleda na svijet. Odnosno, ono što činimo u razvoju socijalističkog samoupravnog društva jest stvarno prevladavanje otuđujućih uvjeta čovjekove društvene egzistencije i realna historijska negacija religije kao oblika otuđenja - tako je pisao Ivica Račan, budući hrvatski premijer, 1976. godine u svom ideologijskom pamfletu "Politika Saveza komunista prema Crkvi i religiji."

Nacionalistička provokacija

Da mu je netko tada rekao kako će jednog dana biti na čelu vlade hrvatske nezavisne države, vjerojatno bi to shvatio kao nebuloznu i fanatičnu nacionalističku provokaciju, kao loš vic zbog kojeg se nekada moglo dobiti nekoliko godina u Lepoglavi ili na Golom otoku. Ali putovi su Božji i ljudski nedokučivi misterij. Podcijenili smo smisao Povijesti za ironiju, zato nam je njezina razorna pouka i ostala neshvatljiva. Račan ateist dolazi na vlast u zemlji velikih tobožnjih katolika, njih čak osamdeset posto! Ili Račan nije ateist, nego zapravo komunistički mistik koji traga za istinom, ili u ovoj zemlji uopće nema katolika! Možda upravo pobjeda reformiranih komunista i Budišinih liberala razgoljuje svu hrvatsku kršćansku laž i licemjerje, svu bijedu i jad mita o hrvatskom katolicizmu! Zato vrijeme koje je pred nama predstavlja pravu kušnju za istinske Hrvate i uvjerene kršćane. Napokon bi se stvari trebale i politički profilirati. Ovo je vrijeme kad će se pokazati (ne)vjerodostojnost mnogih, i vlasti i opozicije, i građana i medija, pa i same Crkve!
HDZ je svojim promašajima omogućio Ivici Račanu da Hrvatsku ubere kao truli, prezreli plod. Hrvatska mu je pala u krilo kao trula jabuka. Pala mu je na glavu dok je on "staloženo", kao guru deset godina pod stablom meditirao. Transfer između Hrvatske i Račana obavio je Dražen Budiša, a u HDZ-u su glupošću, pohlepom i potpunim kadrovskim sljepilom doveli narod u konsternaciju: ne mogu glasovati za Canjuge, za koga onda? Račan i Budiša ponudili su alternativu. Pred vratima nije bilo nikog drugog. Narod je glasovao protiv, kao i devedesete. Samo se dogodila rotacija, i mi smo sada na nekom novom starom početku. Dakle, i poslije Račana - Račan! Koliko će ih sada vikati: mi smo Račanovi, Račan je naš!

Račan protiv otuđenja

I Katolička crkva napokon će odahnuti. Više je neće optuživati za spregu oltara i trona, a imat će prilike i za jačanje u askezi. Ali će trebati dobro promisliti o činjenici da je na vlasti čovjek koji je bio njezin deklarirani protivnik, koji je u skladu s marksističkom materijalističkom dijalektikom smatrao da je u društvu moguće uništiti sve osnove koje čine religiju, a vidio ih je isključivo kroz društvene i materijalne odnose. Tu nema metafizičkog poimanja svijeta. Račanovo je pravo da bude ateist, međutim, nismo čuli da se taj čovjek ikada u javnosti ogradio od komunističkih progona Crkve, koji izviru iz ideologijskih stavova koje je nekada i sam zastupao.
"Nije na odmet još jednom istaći da se za nas komuniste marksistička kritika religije ne smije i ne može svoditi na apstraktnu kritičku konfrontaciju s religijom, otprilike na pitanje ima li ili nema boga. Težište te kritike religije u našim današnjim društvenim uvjetima mora biti praktično eliminiranje društvene osnove religije i religioznosti, a i same činjenice da je religija još uvijek društveni realitet", tako je pisao Ivica Račan i naglašavao kako socijalistički preobražaj društva "čini ovaj stvarni proces u kojem se zbiva oslobađanje ljudi od utjecaja religije i od religijske svijesti." Kako su se to ljudi u socijalizmu oslobađali od "utjecaja religije i religijske svijesti", mogao bi nam to pojasniti barem danas, s obzirom da to njegov suhi ideologijsko-teorijski govor nije konkretizitao. Taj čovjek je bio očito dovoljno inteligentan i lukav.
Za njega je "klerikalizam" pod "maskom Koncila" bio "izraz nastojanja da se Katolička crkva prikaže kao jedini pravi zaštitnik hrvatskih nacionalnih interesa, pa čak u ekstremnim vidovima, kao nastavljač one politike koju je Savez komunista osudio i srušio 1971. godine."
Ma kakva povijesna ironija - to je povijesni cinizam!

Ukloniti
podzemnu pozornicu

U ovom (post)izbornom vrememu treba podsjetiti da, nakon nestanka autoritarnih vlasti u Europi i svijetu, sport više nije stranka već prožima sve stranke, radi svojih bioloških, socijalnih i mnogih drugih svojstava. Sportski stručnjaci i sportaši prije svih, moraju kao vrag od tamjana, bježati od strančarenja i grube politike. Osim obveza da sudjeluju u izbornom glasovanju, ne bi trebali imati žeđ za političkim prepucavanjima jer bi nas to moglo udaljiti od slobodnog i demokratskog shvaćanja sporta.
O tomu, primjerice, kao da ne vodi računa naš izbornik Miroslav Blažević i oni sportski čelnici koji su dirigirani da obavljaju sportske funkcije. No, Ćiro uporno ustrajava u politici iako je totalni antitalent za to područje. Srećom što u tomu ne uspijeva, inače bi mu omrzli stadioni, a mi bismo ostali bez (odličnog) izbornika. Ako, pak, i dalje nastavi zamjerit će se prijateljima nogometa i navijačima koji, što se politike tiče, s njim nisu na istoj "valnoj dužini". Sam je kriv što doživljava razočaranja, pada u depresiju i često dobiva visoki tlak. To mu se dogodilo i poslije saznanja o porazu svoje omiljene stranke. Tada je izdiktirao novinaru: "Tužan sam, sine, tužan i utučen ... Meni je te večeri bio sprovod".
Zaboravlja da su sve stranke više-manje uvijek na sizifovskoj sceni i da se nikada ne zna kad će se s kamenom otkotrljati u bezdan. Kad bi se ponašao u politici kao svoje inozemne kolege, ne bi bilo njegovih čestih ispada s kojima se mnogima popeo na glavu. A to mu najmanje treba.
Odlaženje s vlasti najprirodniji je proces, po onoj "tko bi gori, sad je doli". S tim se on i svi mi moramo pomiriti, ako želimo izbjeći raznolike traume. Neka kukaju oni koji sad istjeruju odgovornost; oni koji su sami sebi skuhali "poparu".
Opasnosti za sport nema, s pravom kaže predsjednik HNS-a Vlatko Marković: "Nogomet se nema za što bojati ni jedne vlasti". Bolje je bilo reći ... sport u cjelini, a što se nekog nogometnog kluba tiče, osjetit će posljedice samo ako je funkcionirao kao tzv. državni klub. Ako i postoji, taj nam više neće biti potreban. Uostalom, i sam predsjednik Croatije Zlatko Canjuga izjavljuje ovih dana: "Dokazat ćemo da nismo državni klub".
Činjenica je da "modri" nisu bili privilegirani samo u Canjuginoj eri. To traje još od poznate dokapitalizacije, kad je na konto Croatije sjelo, i to preko noći, čak 17 milijuna maraka od Ine, Privredne banke, Plive i drugih adresa. No, to se brzo zaboravilo, a jedino je dosadašnji potpredsjednik Vlade dr. Jure Radić nekidan izjavio; doduše malo puno kasno: "Napravit ćemo sve da se i Hajduk financira iz državnog proračuna". Direktor Croatije Mirko Novosel dočekao je to na nož, opovrgavajući Radića: "Od države nismo dobili ni lipe".
A čim je odustao od ofenzivnog garda, zagrebački je Komunalni vjesnik objavio da je protekle godine Grad Zagreb dodijelio NK Croatia 143,334.329,32 kune za rekonstrukciju maksimirskog stadiona. Do dovršenja tog giganta trebat će, ako je točno što tvrde vijećnici Gradske skupštine, a među njima i HDZ-ovci, ni manje ni više nego još bar 400 milijuna (!?), da bi taj stadion uistinu postao "čarobna ljepotica".
Tek će se vidjeti što će biti dalje, ali nakon smjene vlasti, može to biti mlinski kamen oko vrata onih koji su se upustili u nesvakidašnji pothvat. Neće biti dovoljne natprosječne sposobnosti i energija oštroumnih modrih čelnika, pogotovo ako su točne najave iz gradskog SDP/HSLS-a da će u proljeće biti izbori za zagrebačku mjesnu samoupravu.
Međutim, ostavimo sada nogomet po strani. Ako ne želimo da naš sport u cjelini bude podređen u europskoj trci, financiranje sporta mora biti bolje riješeno nego je bilo dosad. Ono se mora temeljiti na čvrstim zakonskim odredbama, inače nam i najproduktivniji sportovi mogu biti "izbačeni iz sedla"; što bi bilo više nego tragično.
Da se to ne bi dogodilo, sportski čelnici i stručnjaci moraju dignuti ruke od strančarenja i ne praviti politiku od sporta, pogotovo ne politiku najvišeg ranga. Naša država Hrvatska ima mnogo više briga nego je sport, vezanih za slab životni standard većine stanovništva. Ali, čim se to popravi, bit će ne samo bolje i sportu, nego ćemo imati humanije društvo i kvalitetniju demokraciju.
O svemu tomu nova će Vlada zacijelo raditi pod sretnijom zvijezdom od one pod kojom je radila prethodna. Pogotovo nakon što se popravi ukupno stanje. No, u prvom redu ne smijemo zaboraviti i smetnuti s uma da "i najzaslužniji duguju više domovini, nego domovina njima".
A hrvatski sport će sve više napredovati, kad se u njemu ne bude ništa događalo iza (podzemne) pozornice.