SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ rijeka ]
[ zagreb ]
[ dalmacija ]
[ prilozi ]
[ vodic ]
[ kolumne ]
( osmrtnice )
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiva ]
       

 

NOVOSTI

PONEDJELJAK 3. siječnja 2000.

RAZGOVOR: GORAN PAVLOV,
POMOĆNIK MINISTRA RAZVITKA,
USELJENIŠTVA I OBNOVE TE RAVNATELJ
CENTRA ZA RAZVITAK OTOKA

OTOCI ĆE DOBITI SVOJE MALE VLADE

Velik pomak u zaživljavanju zakonskih odrednica svakako će biti formiranje posebnih povjerenstava za otoke pri županijama. Ona će biti svojevrsne male vlade za otoke kroz koje će se filtrirati svi zahtjevi koji će poslije biti upućeni prema nadležnim institucijama

Piše: Vilhelmina LOVRIĆ


Je li doista istina da je država iz svog proračuna za razvoj otoka dužna milijardu kuna, kako je to nedavno objavljeno u jednom od dnevnih listova, upitali smo Gorana Pavlova, pomoćnika ministra razvitka, useljeništva i obnove te ravnatelja Centra za razvitak otoka sa sjedištem u Splitu.
S obzirom da je proračun za ovu tekuću godinu donesen koncem 1998. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o otocima, nekompetentno je govoriti kako država duguje ta sredstva jer ona i nisu bila ukalkulirana u proračun za 1999. godinu. U prošlogodišnjem proračunu za razvitak otoka bilo je planirano 120 milijuna kuna, no nakon rebalansa proračuna na raspolaganju je ostalo svega 90 milijuna kuna.
Zakon koji je stupio na snagu tek u travnju prošle godine, istina, govori o planiranom iznosu od milijardu kuna, no pitanje je hoće li se ona s obzirom na stanje u gospodarstvu moći namaknuti za poslovanje u nastupajućoj godini.
Uostalom, valja reći i to da su u ta sredstva ukalkulirani i troškovi koji otpadaju na brodare za prijevoz putnika, razvoj infrastrukturnih objekata, zdravstvenu zaštitu otočnog stanovništva, školstvo.
— Koliko su odrednice Zakona o otocima u ovih nekoliko mjeseci zaživjele u praksi?
Dosta se učinilo prvenstveno oko subvencioniranja maslinarstva i vinogradarstva. Što se tiče kreditiranja, mogu reći kako je HBOR, ali i županije koje u svom sastavu imaju otoke, dodjeljivao sredstva uglavnom za razvoj gospodarstva odnosno otvaranje, ali i održavanje postojećih radnih mjesta.
Tako je dio kreditnih sredstava dodijeljen za razvoj kamenarstva, primjerice u Donjem Humcu na Braču, za otvaranje staračkih domova, kao što je to primjer na Pelješcu, za razvoj marikulture, pčelarstva i ovčarstva...
Velik pomak u zaživljavanju zakonskih odrednica svakako će biti i formiranje posebnih povjerenstava za otoke pri županijama. Ona će biti svojevrsne male vlade za otoke kroz koje će se filtrirati svi zahtjevi koji će poslije biti upućeni prema nadležnim institucijama.
Njihovo formiranje uvelike će olakšati i posao Centru za razvoj otoka.
— U što se najviše ulagalo?
Uglavnom u izgradnju novih trajektnih pristaništa, ali i obnovu starih riva, gatova, školjera i lukobrana koji su gotovo svi izgrađeni za vrijeme Austro-Ugarske. No, ulagalo se i u ceste na Zlarinu, Braču, Viru, Pelješcu kao i u luke i lučice od Prigradice, Vele Luke, Šipanske luke, Sutivana, Supetra, Rogača, Pašmana, Suska, Suđurađa, Zaklopatice, Staroga Grada, Povlja, Molata, Raba, Unija, Sobra, Malinske do Rivanja.

Goran Pavlov: Od 57 naseljenih hrvatskih otoka na 37 se provodio program financiranja otočne infrastrukture

Ulaganja

— Kakva će biti uloga Centra?
Centar će u dogovoru s nadležnim ministarstvom određivati smjernice gdje što treba učiniti, odnosno ulagati sredstva. Ostalo — od raspisivanja natječaja do traženja izvođača radova — prepušteno je Upravi za obnovu koja vodi takve poslove na razini čitave Hrvatske.
Glede Centra mogu istaknuti kako je 1995. godine, kad je formiran, u otočnu infrastrukturu uloženo više od 10 milijuna kuna, godinu potom 37,5 milijuna, 1997. godine 40 milijuna, 1998. oko 62,9 milijuna, a do listopada ove godine nešto više od 52,5 milijuna kuna.

Dio sredstava uložen je i u vodoopskrbu, čime su obuhvaćeni: Kuna-Pijavičino, Kali, Kukljica, Preko, Lumbarda i Pašman te u kanalizacijake sustave u Milni, Sutivanu, Visu, Malinskoj, Sumartinu i na Saliju.
Dakle, od 57 naseljenih hrvatskih otoka na 37 se provodio program financiranja otočne infrastrukture. Preostalih 20 otoka je ispod demografskog minimuma, međutim provedbom Zakona o otocima predviđena je i njihova revitalizacija.


NOVA GODINA STIGLA I NA LANTERNU

REPORTERI SLOBODNE KOD IVICE GULIĆA I ŽENE MU KAĆE,
NA SVJETIONIKU VELI RAT NA DUGOM OTOKU

Najvažnije je da feral svitli!

Dvijetisućitu godinu Kaća i Ivica su dočekali bez novogodišnjeg blještavila, u osami, uz svjetlo lanterne s najviše svjetioničarske kule na Jadranu. Svirali su im vjetrovi, pjevalo im more. Najvažnije je - kažu nam - da funkcionira feral zbog sigurnosti prometa na moru. Feral mora raditi non-stop, a sve drugo kako bude

Ivica i Kaća pred lanternom - bit će im teško otićiPiše: Stipe KRCE
Snimio: Ante VERZOTTI


Ivica Gulić godinama je kao noštromo, zapovjednik riječnoga teretnog broda, brazdao Dunavom od luke do luke, a onda su mu 1987. godine ispričali priču o jednom svjetioniku i ljudima na njemu. Palagruža, o njoj je slušao, očarala ga je, i nedugo nakon toga Ivica je zelene dunavske vode zamijenio modrom jadranskom pučinom. Osvanuo je na Palagruži, na svjetioniku, u novom životnom izazovu s cijelom obitelji — kćerkom, sinom i suprugom Kaćom, profesoricom ruskoga jezika. Otada Kaća i Ivica silvestarsku noć stalno provode na jednom od svjetionika na našemu Jadranu — Palagruži, Grujici, Strugi, Blitvenici — a dvijetisućitu godinu dočekali su na lanterni Veli rat na Dugom otoku.
— Da sam ja znao prije o svjetionicima, došao bih ranije na jedan od njih. Po povratku iz ondašnje mornarice meni je na Dunavu jedan rođak pričao o svjetionicima, moru, pa i Palagruži. I o Plovputu. I ja se uopće nisam premišljao, već sam podnio molbu i za petnaest dana ona mi je riješena. Palagruža je bila naš prvi svjetionik — ispričat će nam Ivica, odmah po pristizanju na lanternu veloratsku.
— Jeste li se, gospodine Ivica, prije dolaska na rečeni otok susretali s morem i životom ljudi na njemu?
— Jesam, kako nisam. Meni je otac s otoka Raba i ja sam na Rab dolazio kod očevih. Iz Vojvodine, iz Titela, gdje su mi otac i cijela obitelj živjeli. I on je plovio Dunavom... ali, kažem, nisam znao za Plovput. Stojimo ispod veloratske kule s lanternom, a jugozapadnjak nemilo dere i morem umiva okoliš. Pa i nas.
— Uđite u kuću — zove nas s vrata gospođa Kaća — smočit će vas. Ogrijte se malo.

Divota Palagruže

A u kući, u svjetioničarskom stanu, blagdanski ugođaj i mirisi: proklijala pšenica, božićno drvce i — vojvođanski kolači, brdo kolača.
Lanterna Veli rat - već stoljeće i pol osvjetljava pute pomorcima— Ja sam se dosta brzo navikla na more i svjetioničarski život — govori gospođa Kaća uz skuhanu kavu — a kad sam došla na Palagružu s mužem i djecom, plakala sam. Nisam imala uopće predodžbu o svjetionicima i na Palagružu sam, zamislite, došla u cipelama s visokim petama. Tada su na svjetioniku na Palagruži bile još tri obitelji s djecom, i jedna od njih mi je dala patike pa otada iz patika ne izlazim. Teško mi je bilo, došla sam iz vojvođanske ravnice u jedno sasvim drukčije okruženje. No ubrzo sam se navikla i na Palagruži smo ostali dvije godine. I kad smo odlazili, ja sam opet plakala jednako kao i kad sam dolazila. Toliko sam zavoljela Palagružu, a ljudi u Komiži su nas ispratili lancunima pozdravljajući. Znate, svjetioničari vrlo brzo steknu dosta prijatelja, posebice ljudi koji žive na moru i od mora. Prelijep je život na svjetioniku, no s djecom je nevolja, posebice kad prispiju za školu.
Kaća i Ivica svojih dvoje djece već su podigli na noge unatoč životu daleko od grada, od škole. Kći se udala i nastavlja svjetioničarski život sa suprugom svjetioničarem, dok im se sin otisnuo u slavonske ravnice, u Orahovicu, gdje radi kao kuhar.
— Htio se i on ovim poslom baviti — nastavit će nam priču gospođa Kaća — ali mu je otac preporučio izabrati neko drugo zvanje. Poslušao je oca, bez obzira što je ovo lijep, ali i težak posao.
— Dobro, a navraća li vam na svjetionik tko?
Ivica uz feral - svjetlo se nikad ne gasi— Svraćaju najviše ribari, oni svrate kod nas po razne sitnice i mi smo im pri ruci, dok su oni nama na usluzi kad trebamo na kraj.

Vjetar kao glazba

— A kako je dočekati Novu godinu na moru, sam, radno i uz huk mora?
— Divno, predivno...
Dvijetisućitu godinu Kaća i Ivica su dočekali bez novogodišnjeg blještavila, u osami, uz svjetlo lanterne s najviše svjetioničarske kule na Jadranu. Svirali su im vjetrovi, pjevalo im more.
— Kula s lanternom je visoka kao osmokatnica i do njenoga vrha ima dvije stotine stepenica — govori Ivica — i ja se svakoga dana obvezno uz njih moram ispeti dva puta dnevno. Navečer u devet sati i u dva sata poslije pola noći. Tako svakoga dana, pa i na Novu godinu.
— U redu, no recite što je zapravo, gospodine Ivica, posao svjetioničara?
— Najvažnije je da funkcionira feral radi sigurnosti prometa na moru. Feral mora raditi non-stop. Prije je bilo mnogo teže, dok se radilo s petrolejem, no sada je sve to drukčije. Sad su tu i struja i plin, pa ako jedno zataji... Nadalje tu su brodovi, čamci, agregati, zgrada... tako da posla ima stalno. A kad se radilo na petrolej, onda se moralo svakih pola sata kontrolirati je li feral radi.
— Zasigurno Vam je i supruga upućena u sve tajne toga posla?
— Supruga mi je upoznata sa svim što svjetioničar treba raditi, sve je ona to naučila, ali na svjetioniku se zna što radi muškarac, a što žena. Žena na svjetioniku je tu za, ne daj bože, ako se meni što desi da ona priskoči u pomoć kako bi svjetionik mogao nastaviti normalno funkcionirati.Ovaj brod nije imao sreće - završio je tek koju stotinu metara od svjetionika Pored tih stručnih poslova moja je supruga sve naučila oko riba i ribarenja. Vesla, baca parangale, lovi ribe.
I, naravno, izvrsno pripavlja sve riblje specijalitete. Mi ovdje na Velom ratu lipu spizu imamo, jer je sami lovimo i sami spremamo. Brašna, ulja, šećera i soli uvijek mjesečno pripremimo... pa neka jugo valja, neka bura dere.
I neka more umiva zidove svjetionika koji je tu na Velome ratu ravnih stotinu pedeset godina, od 1849.

Kula s jajima

— A znadete li čime je kula svjetionika inkartana? — zapitat će nas lanternista Ivica.
— ???
— Žumanjcima od jaja...
— Ma nije moguće?!
— Da, da — žumanjcima. To stoga da bi bila bolja izolacija, da bi se bolje vezalo vapno i da bi se zaštitili zidovi kule od morskog utjecaja. I kažu da je za to utrošeno više od milijun jaja.
Bračni par Kaća i Ivica vele da je za njih osvit Nove godine bio kao i svaka druga noć. Skromna, jednostavna i radna, pa čak i bez televizijskoga programa.
— Mi ovdje na Velom ratu nemamo televizor, a pravo da vam kažem i ne nedostaje nam. Nedostaju nam razgovori, jer trebate znati da svjetioničari vole puno pričati, posebice s ljudima sa strane jer se zaželimo razgovora. Mi smo u braku 27 godina i nemamo što više jedno drugome kazati, a da se ne bismo ponavljali.
— Do kada mislite ostati na svjetioniku?
— Sve dok Ivica ne pođe u mirovinu. Ali kad odemo, sigurna sam da će nam svjetionik nedostajati, jer i danas kad odemo na kraj fali nam svjetionik. Pa mu se odmah i vraćamo. Tko voli mir, čist zrak, tišinu i zdravu hranu, a mi smo to zavoljeli, taj sve to može naći na svjetioniku. No moram reći da na svjetionicima više nije robinzonski život kao što je nekada bio, sve se promijenilo, pa i način života na svjetioniku.
Uzvaljalo se modro more pred sumrak i slana "prašina" oplakuje kulu.
Prije juga brod je najsigurnije izvući na suho...Kaća i Ivica, svjetioničari s Velog rata, nimalo se ne uzbuđuju — njima je zadnja noć 1999. godine bila kao i svaka druga. Sa svojim svjetionikom bili su oči moreplovcima, semafor pomorcima. Sretno vam bilo, Kaća i Ivice, velimo im pri odlasku.
— A mi ćemo se za vaš sretan dolazak na kraj pomoliti u ovoj našoj kapelici sv. Nikole, pored svjetionika — odgovoriše nam naši domaćini.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 2000.01.02.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]