IZAZOV KRISTA

Doba koje je pred nama veliki je izazov za kršćane: kako svijetu pokazati blizinu i prisutnost ne apstraktnog, nego stvarnog Isusa Krista?
Kako ne biti nedostojan svjedok?
Kako iznova upoznati svoju vjeru, kako upoznati samoga Krista, Boga ljubavi i milosrđa?

Ne kanim se udaljavati ni u jednom pitanju od katoličke tradicije. Ali ne kanim ni slijepo prihvaćati pitanja te tradicije, a da ih ne razumijem, i stvarno ne proživim. Čini mi se, naime, da je prva odgovornost jednoga vjernika da vjera bude stvaran dio njegova života, ne da mudruje o njoj nego da je proživljava, napisao je prije četrdeset i pet godina Thomas Merton u svojoj knjizi "Nitko nije otok".
Mislim da su te Mertonove riječi danas posebno esencijalne, moglo bi se reći i duhovno-programatske za katolike na početku Svete godine, godine Velikog jubileja kad slavimo dva milenija kršćanstva i rođenja Isusa Krista. Živjeti svoju vjeru - to je najveći izazov, jer užasno je teško biti kršćanin! Krist je toliko zahtjevan da se onima koji ne razumiju Njegovu Riječ i Njegov poziv, kršćanstvo čini apsurdnim, ludošću, a oni koji ga nastoje slijediti prolaze tako mukotrpan put da on ponekad graniči sa "samoraspećem", kako je to jednom napisao Nikolaj Berdjajev. Da ne govorim o tomu kako je Krista teško upoznati i kad ga želiš upoznati, ako se čovjek ne oslobodi vlastite egocentričnosti i oholosti.

Uzmimo križ

Berdjajev je 1928. godine u Varšavi napisao esej "O vrijednosti kršćanstva i nevrijednosti kršćana" u kojemu je analizirao tu veliku duhovnu i moralnu zahtjevnost kršćanstva, čiju istinu ništa ne umanjuje činjenica što su mnogi kršćani nedostojno svjedočili Krista. "Život je kršćanina najveće odricanje... Krist nas pozivlje da uzmemo svoj križ i da ga nosimo, da nosimo teret grješnoga svijeta", kaže Berdjajev. Tko će prihvatiti takvo poslanje ako u sebi nema ljubavi i vjere, i to ljubavi koja je odraz najdubljega i najmističnijeg odnosa prema Bogu i vrijednosti čovjeka kao Božjeg stvorenja? "No, došlo je vrijeme u kojem će kršćanstvo opet biti progonjeno, u kojem će se od kršćana zahtijevati mnogo veći heroizam, veća gorljivost, veća potpunost i samosvijest, veće poznavanje svoje vjere." Je li to doba koje je pred nama? Berdjajev u tim svojim proročanskim riječima najavljuje i "novo doba pročišćenog kršćanstva", a Franz Werfel je još u prvoj polovici dvadesetog stoljeća navješćivao da ćemo Krista tek upoznati, jer mi još nismo ni blizu pravog življenja kršćanstva.

Doba obraćenja

Ovo su na neki način tek duhovne natuknice, misli oko kojih bi trebalo stvarati puninu kršćanske svijesti o vlastitu poslanju u milosnom dobu koje je pred nama. Upoznati i shvatiti Krista, ali ne apstraktnog Boga, nego uosobljenog i utjelovljenog Boga, Boga srca, ljubavi i milosrđa. Boga koji se prepoznaje i potvrđuje u našim djelima. Mi Krista često ne želimo susresti, ne želimo ga vidjeti. On se izbjegava, prešućuje, iskrivljuje i zaboravlja. Mnogi uopće i ne znaju tko je Isus Krist iako su rođeni u krugu judeo-kršćanske civilizacije. U tomu je odgovornost kršćana: kako svijetu pokazati živoga, stvarnog Isusa? Kako biti stvarni Njegov apostol?
Ovo je i doba obraćenja: doba obnove svijeta u čovjeku po njegovom obraćenju. Nema bitne izvanjske promjene bez nutarnjih promjena. "Kršćanstvo nas pozivlje da se borimo iznutra prema van, a ne obrnuto... zato nam je potreban duhovni i nutarnji preporod, preporod koji proizlazi iz slobode i milosti", kaže Nikolaj Berdjajev. Kršćanstvo je radikalno jer shvaća narav zla i ne vidi čovjekovo spasenje bez pobjede nad zlom, a zlo je u nama. Mi često optužujemo i druge i Boga za zlo. Htjeli bismo da nam Bog rješava ta pitanja. Zašto onda imamo slobodu? Zašto nam je Bog dao tu slobodu - slobodu moralnog izbora? Ako čovjek ne prihvaća Boga, zašto bi ga Bog prisiljavao? Ali na kraju, svi povlačimo konzekvencije vlastita izbora. Međutim, kad je naš izbor loš, onda prozivamo Boga: zašto si pustio da mi se tako nešto strašno dogodi?
Današnji svijet se sve više izruguje tradicionalnom kršćanstvu jer vidi samo ono ljudsko i nesavršeno, vidi licemjerje, ali odbija vidjeti i skrivenu istinu i stvarna svjedočenja - jer se ona protive logici svijeta, jer preispituju materijalističku logiku koju ionako smrtnost i prolaznost svakodnevno demantiraju. Berdjajev ističe da je "kršćanskom nedosljednošću i nedostojnošću Krist bio zarobljen. Izgubio se iz vida. Stoga će kršćanski preporod biti prije svega poziv Kristu i Njegovoj istini, slobodnoj od svakoga drugog ljudskog iskrivljavanja i nadodavanja." Otuda i poruge kršćanima, i kriva shvaćanja i Krista i kršćanstva. Otuda i veliki izazovi kršćanina za autentičan, vjerodostojan život, na davanje novog zamaha kršćanstvu nakon dvije tisuće godina, na pronalaženja pravih nadahnuća u Kristu, koji nije ni dalek, ni stran, koji čovjeka ne prisiljava, ne muči, ne uskraćuje mu - on mu daje puninu ljudskosti, pokazuje pravi put do slobode, do samostvarenja u duhu.

Slutnja vječnosti

Zato u godini Velikog jubileja kršćani imaju naročitu prigodu osnažiti svoju vjeru - biti prvi koji će ispitati vlastitu savjest, a time i snažnije, vjerodostojnije savjest svijeta. Poruka je: bez slobode duha, bez ljubavi i milosti po Kristu nema preporoda, ali i bez promjene čovjekove naravi koju "kršćanstvo ne odbacuje, nego je prosvjetljuje". Radi se o tomu da otvorimo svoje srce Bogu i čovjeku, i da surađujemo s njim na osobnom prosvjetljenju, a time i na prosvjetljenju drugih ljudi. Pokažimo svijetu u dvijetisućitoj godini blizinu i prisutnost Isusovu. Neka se u nama odrazi Njegova istina, jer Bog nas je i stvorio radi istine, radi ljubavi i života, a ne radi laži, mržnje i smrti. Dao nam je naslutiti vječnost.

Tko će od naših
u arenu sporta,
kulture i sreće?

U godini 2000. u koju smo upravo stupili, temeljni je prioritet nastup hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama u Sydneyu. Stoga sponzori i Vlada RH moraju zajamčiti pružanje kvalitetne pomoći Hrvatskom olimpijskom odboru, a ne "milostinju", na što se dosad svodila pozornost kad se zastupala Hrvatska na najznačajnijoj međunarodnoj sportskoj manifestaciji svijeta.
Olimpijske su igre događaj nad događajima; ta najveća smotra više nije "oružje politike", koje je bilo sve do 1980., kada je Juan Antonio Samaranch preuzeo predsjedničko žezlo u svoje ruke. I naši su se sportaši u to uvjerili za sudjelovanja u Barceloni (1992.) i Atlanti (1996.), gdje je naša reprezentacija potvrdila svoju sportsku umješnost.
U Sydney 2000. čelništvo HOO-a neće voditi ni jednog sportaša u dekorativne svrhe, pa se očekuju novi uspjesi. Hrvatski se sportaši postupno prilagođavaju zahtjevnim uvjetima suvremenog svijeta sporta.
A budući da znamo što su u Sydneyu naši sportski prioriteti, moramo učiniti sve da se i hrvatska sportska mladost još više afirmira, i to u olimpijskoj areni sporta, kulture i sreće.
Vrhunski sport odavno više nije u funkciji privatnih lobija. Već olimpijskog pokreta u cjelini. Sport u pravilu diferencira aktivne sudionike Igara po njihovim uspjesima, ali ih u isto vrijeme i ujedinjuje, bez obzira na podrijetlo, ideologiju i religiju. Međunarodni olimpijski odbor ima svoje principe, primjenjuje pravila fair-playa kao posebnu etiku. Sportski, pak, uspjesi su cilj svih sudionika, a oni koji uspijevaju ostaju gotovo "besmrtni" u svijetu sporta.
Otkad smo se izborili za vlastitu državu gotovo smo krenuli od početka, i to od najmlađih koji su u stalnom usponu, pa predsjednik HOO-a Antun Vrdoljak iznova ponosno ističe: "Nemojte zaboraviti da smo u godini 1999. osvojili 293 medalje, gotovo dvostruko više, nego 1998. godine".
Ove se godine provodi najnepristranije testiranje kandidata za Sydney, gotovo 100 reflektanata je u igri. Dat će sve od sebe, pogotovo ako put u Australiju bude čvrsto vezan uz povećanu ispomoć hrvatske Vlade i naših sponzora koji su i inače bili zainteresirani za olimpijske uspjehe, ali i moralna načela što obvezuju da se strogo poštujusportski zakoni.
U sportu se osvećuje svaki zastoj. Tako, nakon što je naša nogometna nacionalna vrsta osvojila brončanu medalju zlatnog sjaja na SP-u 1998. izgleda da je zaspala na lovorikama pa se nije uspjela plasirati na EP 2000. Poučak glasi: "Uspjesi ne mogu počivati na neutemeljenim ambicijama i bez učinkovitih priprema". U našem slučaju mnogo nas je koštalo to što smo izbačeni iz sedla i gotovo naivno uletjeli u pripremljenu nam stupicu.
Doživjeli smo da, nakon trećeg mjesta u svijetu, na prestižnoj ljestvici France Footbala sada zauzimamo tek 23. mjesto, zajedno s Bugarskom i Poljskom. Po svemu sudeći, predstoji nam mučni put da se vratimo na prethodne staze jer smo pali poprilično nisko "zahvaljujući" učincima poslije SP-a: odigrali smo, naime, 13 utakmica ostvarili tri pobjede, šest neodlučenih rezultata, četiri poraza, dali 14, a primili 18 pogodaka. Osim toga, "počašćeni" smo komentarom: "Momčad koja je rezultatski briljirala na SP-u 98. počela je nestajati".
Gdje su ona slavna brončana vremena? Jesmo li sposobni za nove "gurmanske svetkovine"?
Sreća što imamo dovoljno mladih igrača, neki su od njih tehnički, taktički i psihofizički jaki, drugi "brzi kao vjetar", a imaju pouzdana dirigenta orkestra. Bilo bi tregično da takva momčad ne dosegne Sydney, kad "stara" nije izborila kvalifikacije za EP 2000. Nužno je, dakle, povući alarmno zvonce i poduzeti sve što je u našoj moći da u Sydneyu doživimo medeni mjesec.
Košarkaši su promašili metu, rukometaši moraju braniti zlato iz Atlante. Vaterpolistima se pruža prilika da pokažu što znaju i mogu. Individualci ne bi smjeli plaćati porez na naivnost; eventualni uspjesi ne bi bili nagrađeni "zlatnom monetom", ali bi im se čitava nacija znala odužiti.
Vodeni sportovi, kako u momčadskim, tako i individualnim konkurencijama mogli bi proslaviti sebe i svoju zemlju. Plivači Gordan Kožulj i Miloš Milošević spremni su nas počastiti bogatim rezultatima. U stanju su zablistati Miro Žeravica i Tomislav Karlo, a uz njih i sjajni vaterpolisti koji nas gotovo još nikada nisu izdali. Bitno je da naši sportaši u Sydneyu ni jednog trena ne budu u sukobu sa sportskim normama i vrednotama nadređenih sustava, pa ćemo se radovati ostvarenjima i maloga dijela velikog plana. Sretno i berićetno u Novoj godini!