JEDNAKI I JEDNAKIJI

Roditelji nekih učenika su nezadovoljni što im dijete nije upisalo željenu školu za koju je imalo sve preduvjete. Ali, veze i vezice čine svoje. Upišu se i oni čiji je bodovni konto iznosio 42 boda, a oni s 55 bodova ostaju neupisani

Nova školska godina je započela, školsko zvono se oglašava već jedan cijeli radni tjedan. Polako se ulazi u radni ritam, proći će još neko vrijeme dok se ozbiljno započne i zapne. Svečano je otvorena i blagoslovljena obnovljena zgrada Nadbiskupskog sjemeništa i započela proslava 300. obljetnice toga zavoda i gimnazije. Sjemenište je, naime, ustanovio slavni splitski nadbiskup Stjepan Cosmi 1700. godine.
Ima se osjećaj da mnogi učenici nastavu doživljavaju kao "tlaku", a brojni nastavnici kao nešto što se naprosto mora odraditi za ono malo kuna. No, kako bilo da bilo, njegovo veličanstvo program treba odraditi. Nekog oduševljenja, radosti stjecanja znanja, ne može se ni naslutiti. Roditelji nekih učenika su nezadovoljni što im dijete nije upisalo onu školu koju je željelo i za koju je, kasnije se pokazalo, imalo sve preduvjete.

Mladi i vjera

Ali, veze i vezice čine svoje. Upišu se i oni čiji je bodovni konto iznosio 42 boda, a oni s 55 bodova ostaju neupisani u željeni smjer. Kako li se tek oni osjećaju?! Naime, dotični su bili učenici u istoj osnovnoj, pa se lako otkrilo što se čini mimo i protiv propisa. Čak kažu da u dotičnom razredu ima više od 40 upisanih učenika, a prilikom upisa prag je bio 30 učenika. Eto, jednakijih ima uvijek i na svakom koraku, ima bez obzira na društveno uređenje. To je naša rak-rana. Izgleda da su propisi samo za budale, dok nam je praksa u ovakvom raskoraku.
Nama svećenicima započinje još jedna pastoralna radna godina, rad s djecom, mladima i... I točka! Inzistira se i na školskom i na župskom vjeronauku. I jedan i drugi je važan, naglašava naš nadbiskup msgr. Ante Jurić. Razrađenih programa još nema, postoje privremeni koji se već nekoliko godina eksperimentalno upotrebljavaju i za školski vjeronauk i za župsku katehezu. U svakom slučaju, ti eksperimenti dugo traju, a ministarstvo ima velikog razumijevanja kad se radi o crkvenim ljudima.
Ispitanici nedavnog istraživanja imaju veoma pozitivno mišljenje o školskom vjeronauku i očekuju od te crkvene djelatnosti duhovnu obnovu i stvaranje čestitih Hrvata i katolika. Tako razmišlja dvije trećine ispitanika. S druge strane, isti ispitanici priznaju da su u oblikovanju njihova vjerničkog opredjeljenja svećenici imali iznimno malen utjecaj, 1,4%, a roditelji punih 72,8%. Ovdje je očito raskorak između onoga što smo sami iskusili i onoga što mislimo o ulozi i utjecaju drugoga (u ovom slučaju svećenika i Crkve).
Mislim da dosadašnji način odgoja u vjeri ima mnoge nedostatke. Bjelodano je da ne uspijevamo djecu i mlade vezati uz Crkvu, a niti integrirati u njihov vrijednosni sustav osnovne kršćanske postavke. Djeca, a i mladi do 16. godine, nisu predisponirani za religijsku teoriju i norme. To doživljavaju kao nešto nametnuto. I naglašena sakramentalnost, po kojoj sve vrednujemo, daleko je od toga da iscrpi bogatstvo poruke Isusa Krista i učini kršćanstvo vjerodostojnim i poželjnim.
Ivan Pavao II. u prigodi svoga posljednjeg boravka u rodnoj Poljskoj decidirano upozorava Crkvu u Poljskoj da bi joj primarna pastoralna briga trebala biti rad sa studentima i mladeži, sa starijima. Sasvim je sigurno da Papa upozorava na gorući problem Crkve. Mlade Crkva sve manje interesira, a i ono što im dajemo daleko je od njihovih potreba i kršćanskog duha. Postavlja se pitanje ishranjenosti duhovnim vrijednostima samih kateheta, jer nitko ne može dati što nema.

Glas proroka

Pastoral djece, uglavnom doktrina, ne donosi očekivane rezultate. Djeca i mladi kad prime sakramente sve su više i masovnije udaljeni od Crkve, od kršćanstva. Ne pomažu ni školski ni župski vjeronauk kad izostane obiteljski odgoj i svjedočenje. Papin glas ostaje glas "vapijućeg u pustinji", glas proroka. Programi za odrasle su sasvim zakazali, bilo da se radi o studentima, bračnim parovima ili ostaloj, starijoj vjerničkoj populaciji. Ono što se na tom planu događa i doslovno je kap u moru pastoralnih potreba.
Što se mene tiče, u ovoj radnoj godini moći ću se više posvetiti radu s odraslima, što i Papa traži, kad više nisam poželjan za predavača na visokoškolskim ustanovama. Ja ću, dakle, utorkom navečer nastaviti započeto prije osam godina. No, ni tu čovjek ne može biti posve siguran, jer ljudi su ljudi, a vlast je vlast. Narod bi rekao: Bog visoko, a papa daleko, u Rimu. Nema druge nego vjerovati, raditi i nadati se.