UTORAK 13. srpnja 1999..

ČETRDESET GODINA NAKON UNIŠTENJA SUSTIPANA
Memento sustipanskoga groblja

Piše: Gordana BENIĆ

Dosje groblja na Sustipanu započeo je ravno prije četrdeset godina, na dan 15. lipnja 1959., kada je otpočelo raskopavanje, zatiranje i danas legendarnoga groblja u kojem su od dvadesetih godina 19. stoljeća pokapane generacije Splićana. Od tada je ovaj sedamnaest metara visoki greben, pod čijim borovima su kosti barem još trideset tisuća splitskih predaka, ušao u gradsku mitologiju. Pijetetom ovijeni polutok i dalje skladno uranja u vizuru splitske luke, ali je besprimjernom bahatošću razrovano groblje zauvijek izgubilo biljege prostora za meditaciju i kontakt s onostranim i vječnošću. Zato se danas još jedino može govoriti o mementu sustipanskoga groblja.
Oskvrnuto groblje Sustipan postalo je sastavni dio splitske mitologije, s predznakom mentaliteta vražjeg otoka, a jednako je ostalo i u domeni pojačanoga građanskog pijeteta pa čak i patetike. Međutim, Sustipan je još uvijek na marginama konkretnog, nikad dovršenog plana cjelovite zaštite ovog mitskog područja podno Marjana i nadomak Luke. Ostao je nedefiniran, uronjen u realni prostor ad hoc zamišljena parka, ali i na rubovima zaleđene gradske memorije s kojom započinje stvarni zaborav.

Potpisi stručnjaka

Sustipan je bio inspiracija mnogim slikarima, o njemu su pjevani najljepši stihovi, ali tek onda kada je postao ledina Judina, kako ga je nazvao Tonči Petrasov-Marović, Sustipan se utvrdio kao neprolazni simbol uništene baštine koja se, po svemu sudeći, ipak duboko zasjekla u pamćenje splitskoga puka. Mnogi još uvijek ne mogu zaboraviti kreatore oskvrnjivanja staroga splitskoga groblja i kobne posljedice takvog plana koji je i ostvaren točno prije četrdeset godina. Jer groblje Sustipan, kao što je poznato, nije nastajalo stihijski, već je 1822. groblje projektirao konzervator Vicko Andrić, a planski je izgrađeno 1825. godine.
Tipično mediteransko groblje, još i pola godine prije raskopavanja, pokušavao je Prijedlogom za konzervaciju staroga splitskoga groblja spasiti Duško Kečkemet, koji je i idućih desetljeća ostao gotovo osamljen u donkihotovskim pokušajima sastavljanja brojnih krhotina. Naglašavao je, bez uspjeha, kako »sustipansko groblje zbog tipičnog izgleda treba konzervirati kao primjerak groblja 19. stoljeća«. Ono je bilo posebno kao ambijent s biljegom klesarske, kiparske i vrsne zanatske dalmatinske tradicije. Zapravo groblje je bilo svojevrsni muzej obrta jer su nadgrobne ploče i metalne ograde, kao i vrata, radili najvrsniji splitski meštri. U tom ugođaju izdvajale su se i nadgrobne skulpture koje su izradili kipari Ivan Rendić, Toma Rosandić, Šimun Cararra, Antun Ferraroni...

Splitska nebuloza

Međutim, uronjeno u neumitne zakonitosti splitskog mentaliteta — prema prijedlogu i planu iz 1958. godine — koji su načinili Jerko i Tomislav Marasović — polovicom 1959. godine staro gradsko groblje na Sustipanu raskopano je da bi se u sjevernom kvadrantu možda izgradio Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, a u jugozapadnom dijelu istražili ostaci benediktinskog samostana i srednjovjekovne bazilike, na čemu su posebno inzistirali navedeni autori projekta novog uređenja Sustipana. Na svojevrsni akt o egzekuciji groblja stavili su svoje potpise i pozvani strukovnjaci — uz Jerka i Tomislava Marasovića i akademici Stjepan Gunjača i Kruno Prijatelj. Termin odlučivanja zaobišli su ne izjasnivši se javno akademici: Milan Prelog, Andrija Mohorovičić i Cvito Fisković. Mišljenja su izdvojili, odnosno s prijedlogom se nisu suglasili: Vladimir Rismondo, Duško Kečkemet i Ksenija Cicarelli. U toj komisiji potpise na »akt uništenja« još su stavili — Branimir Gabričević, Stanko Dvornik, Milorad Družeić i Budimir Pervan — te je Sustipan prekonoć postao »slobodan rekreativni prostor s osnovnom funkcijom slobodnoga gradskog parka«. Za nadgrobne spomenike koji se mogu uklopiti u izvornom obliku trebalo se izdvojiti posebno područje na novom groblju. Time je zauvijek uništen prostor znamenit baš po svojoj neponovljivoj ambijentalnoj vrijednosti, koji je i zaštićen kao »kulturno, prirodno i pomorsko dobro«.
Sustipan više nije, niti će ikada biti, groblje, ali još nije niti park kako bi to čelnici grada željeli naglasiti. Umjesto težnje da se barem djelomično pokuša obnoviti ambijentalnost u ovom prostoru, Gradsko poglavarstvo je, čini se, brigu o Sustipanu prepustilo komunalnom poduzeću Parkovi i nasadi. Devastacija i brisanje memorije ovoga groblja ima tako i najnovije poglavlje koje je zapravo »tipično splitska nebuloza«, kako je situaciju imenovao arhitekt Stanko Piplović od kojeg je Grad 1995. godine naručio Elaborat uređenja spomen-groblja Sustipan da bi istodobno obavili parkovno uređenje kojim je definitivno zbrisana mogućnost obnove sustipanskoga klasicističnog rastera. Autor projekta rad je objavio u arhitektonskom stručnom časopisu, jer je naručitelj, po svemu sudeći, za naručeni i plaćeni projekt i njegovu realizaciju potpuno izgubio interes.
Na Sustipanu se očito još ne mogu sastati pravi omjeri pretjeranog pijeteta i svrsishodne zaštite. Također u ovom prostoru lijepo se vidi kako je sustipanski mit raspršen između apstraktne dimenzije i konkretnih problema, a Sustipan je pri tome posvema ugrožen. Hoće li Sustipan postati »elizejski oltar u kojem bi se raslo uz besmrtnost velikana«, kako to predlaže Petar Rossi, trebaju li se na premješteno groblje vratiti zemni ostaci splitskih uglednika, od Luke Botića, Gaje Bulata, Vicka Andrića, Vinka Draganje, Marka Uvodića, Emanuela Vidovića, Jerolima Miše, Tonča Petrasova Marovića... Hoće li ga resiti simboli hrvatskog kraljevstva, posebno dobrotvora sustipanske opatije Stjepana II., ili će se uz glorijet postaviti veliki križ kao spomen žrtvama Domovinskog rata... Možda će se sa sustipanskoga grebena laserima osvijetliti morska strana prema obzoru i beskraju u znak prijelaza u treći milenij... Međutim, više ne može biti ni spomena o izdvojenoj svetosti ili najskromnijem pijetetu prema nekadašnjem groblju jer je Sustipan izložen svakodnevnim devastacijama — od orgijanja i vandalizma u mraku, do ispisivanja grafita i uništavanja glorijeta, stuba, grobljanskog zida, ograde.

Pejsažno uređenje

Konzervatori nastoje promicati ideju sustipanske arheološke slojevitosti te posljednjih nekoliko godina intenzivno rade na obnovi cvrkvice sv. Stjepana, u kojoj je i šest stupova iz Dioklecijanove palače. Radovi na crkvici, koja se gotovo raspala od vlage i zapuštenosti, dovedeni su gotovo do kraja, a kako napominje i Goran Nikšić iz splitskoga Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture, južno od crkve željeli bi stvoriti lapidarij u kojem bi izložili brojne arheološke ulomke i spomenike što govore o sustipanskom prostoru još od kasnoantičkog doba. Također bi htjeli obnoviti cisternu i vratiti krunu samostanskog bunara. Tijekom radova unutar crkvice iz 19. stoljeća utvrđeno je kako ona počiva na ostacima zidova samostana sv. Stjepana pod borovima, a ovaj benediktinski samostan bio je najtješnje povezan uz život srednjovjekovnog Splita. U njemu je u 11. stoljeću, zadnje prebivalište po vlastitoj želji, imao i hrvatski kralj Stjepan.
Lagani hortikulturni retuš, kako je 1995. godine bilo opisano pejsažno uređenje sustipanskog ambijenta, definitivno je zbrisalo arhitektonsku i spomeničku osobitost groblja koje je po zamisli Vicka Andrića bilo klasicistički podijeljeno na 14 pravokutnih polja s dvije glavne aleje i glorijetom po sredini. Ovaj još uvijek sačuvani glorijet među rijetkim je klasicističkim spomenicima u Dalmaciji. Nečiji, neimenovani voluntarizam, učinio je još jednom svoje te na Sustipanu više nema ni traga Andrićevu simetričnom planu. Shema groblja, međutim, mogla se i obnoviti, jer su članovi Društva prijatelja kulturne baštine s hodnika općinske zgrade spasili zadnji preslik Andrićeva nacrta, iz 1958. godine, dakle i zadnje stanje sustipanskoga groblja prije uništenja.

Obnoviti glorijet

»Nije tajna kako treba krenuti iznova u projektiranje, bilo javnim natječajem ili usuglašenom koncepcijom, iako smo mišljenja kako na svakom koraku na Sustipanu i nije potrebno susretati obilježja groblja«, veli Goran Nikšić. »Sada je moguće potencirati isključivo arheološku dimenziju i napraviti par bitnih koraka, a to su: čuvar, ograda na zapadu, svjetlo na prilaznom dijelu Sustipana, obnoviti glorijet, sanirati do kraja crkvicu sv. Stjepana, urediti lapidarij pored crkve.«
Na posljednjoj javnoj raspravi, u Splitu 1995. godine, mnogi uglednici zborili su o Sustipanu kao grebenu na kojem je »uništena memorija«, ali najnovi urbanistički zahvati vode prema uništenju njegova prirodnog podmarjanskog okruženja. Nakon sramotnog rušenja groblja sustipanski mit, čini se, dobro pokriva druge slične situacije u gradu, poput urbanističke sramote na padinama Marjana, Tomića stinama, jugoistočnom dijelu Dioklecijanove palače...
Dosje Sustipana nakon četrdeset godina, zatvoren je. Još preostaje spomen, alegorijska skulptura Šimuna Cararre, a kip bi se mogao postaviti na ulazu umjesto natpisa — memento sustipanskom groblju.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 1999.07.12.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)