SLOBODNA DALMACIJA [naslovnica]

[ novosti ]
[ svijet ]
[ sport ]
[ kultura ]
[ kronika92 ]
[ magazin ]
[ split ]
[ zadar ]
[ dubrovnik ]
[ sibenik ]
[ rijeka ]
[ zagreb ]
[ dalmacija ]
[ ljeto99 ]
[ prilozi ]
[ impresum ]
   
[ kontakt ]
[ linkovi ]
[ arhiva ]
       

 

NOVOSTI

UTORAK 6. srpnja 1999.

SLOBODNA ISTRAŽUJE SUDBINA BRODA KOJI JE UŠAO U POVIJEST DOMOVINSKOGA RATA NA MORU
RATNOGA MUČENIKA »PERASTA«
UBIT ĆE - MIR

Više od sedam godina brod, čiju su posadu četnici hladnokrvno ubili u Slanome, a njega svim silama pokušali potopiti, tiho umire na vezu u Korčuli, a njegov vlasnik Dubrovčanin Lenko Garbin, ostavši bez novca, ali s obiljem verbalne potpore, sprema se »Perasta« prodati u - staro željezo

Piše: Meri ŠILOVIĆ
Snimke: Mario TODORIĆ i Vladimir IVANOV


Kako stvari danas stoje, ratni junak i mučenik će, na našu sramotu i tugu, na prodaju, na dražbu. A palili su ga četnici, pucali na nj iz svih oružja, posadu mu pobili. Brod Perast nije se nikako dao poslati na dno mora, još uvijek željan starih luka, novih putnika i bodulskih priča. Danas kad više nema granata, ni zločinaca koji strijeljaju ljude s matrikulom, kad je oružje utihnulo i za ratnike stiglo vrijeme mira i slave, Perastu su, svim ratnim zaslugama i ranama usprkos, nove rute dalje nego ikad. Godinama je čekao vezan uz obalu brodogradilišta u Korčuli da mu udahnu novi život, a ovih dana se njegovo tužno i uzaludno čekanje, čini se, primiče kraju. Žešće od četničkih granata ubija ga domaća - besparica. Junaka će prodati kao staro željezo!
Lijepi bijeli brod, izgrađen 1963., godinama je plovio između Dubrovnika do Elafitskih otoka i Mljeta. Vozili su se Dubrovčani i Junaci umiru u tišini - »Perast« na vezu u Korčuliotočani, njihove priče o moru, ribi, ulju, vinu, turistima i novostima iz Grada. Uvijek ga se komplimentavalo da je jedan iz znamenitog kvarteta »4P« (Postira, Punat, Porozina, Perast), najboljih brodova za lokalne pruge ikad izgrađenih na Jadranu.
Kad je došao rat, kad su se neprijatelji granatama oborili na Grad, Perast se sklonio u Slano, ali i to utočište se uskoro našlo u središtu borbi. Novine su 8. studenoga 1991. godine javile tužnu vijest: »U žestokim borbama što su se danas poslije podne vodile na području Slanog pogođen je u 16.15 sati motorni brod Perast koji je najprije kratko plutao u Slanskoj uvali da bi zatim potonuo...«
Nova vijest stigla je jedanaest dana poslije iz Stona. Perast je pronađen kako izranjavan, izgorio, teško oštećen pluta kod otočića Mišnjaka nedaleko od Šipana. Što mu se dogodilo? Četnici su brod odvezali s obale u Slanome, pustili ga da pluta, a onda iz strojnica i tenkova na njemu bjesomučno vježbali gađanje. Trupa punog rupa od granata, konačno se Perast zapalio. Dugo je gorio plutajući po moru, od siline ognja urušio se zapovjednički most, ali se brod nikako nije dao na dno. A nisu ga dali ni hrabri pripadnici Hrvatske ratne mornarice. Uspjeli su ga dotegliti u Broce pokraj Stona pa početkom 1992. godine u Korčulu. Prošlo je više od pola godine dok se doznalo da su Jadrolinijine pomorce s Perasta četnici hladnokrvno ubili čim su osvojili Slano.
Brod mučenik su 1991. pregledali Jadrolinijini stručnjaci, prosudili da je toliko oštećen da ga se ne isplati popravljati te ga prepustili osiguravatelju Croatiji. Dubrovčani Lenko Garbin i Stipe Varnica Lenko Garbinsu međutim »vidjeli« kako se Perast kao feniks ponovno rađa pa su ga kupili namjeravajući ga pretvoriti u ekskluzivnu jahtu sa 25 superluksuznih kabina. Govorilo se tada da će ploviti morima sa spomen-obilježjem koje će govoriti o njegovim ratnim stradanjima.
Na brodu se u Inkobrodu počelo raditi, popravljen mu je i zaštićen trup, a onda se stalo. I stoji se već tri godine. Kad smo ga obilazili na mrtvome korčulanskom vezu, izgledao je tužno. Još uvijek izgorenog salona, strojarnice koja je u takvom stanju da su nam preporučili da ni ne silazimo. Stručnjaci nam u Inkobrodu rekoše da je ono najvažnije sanirano i da ništa između Perasta i novog života ne stoji osim – novca.
Vlasnik Perasta Dubrovčanin Lenko Garbin i te kako razumije njegova stradanja. Kad su četnici tukli Gruž, potopili su njegov lijepi jedrenjak Ana-Marija. Gorko kaže da je do broda junaka, čini se, samo njemu stalo. A sam, bez ikakve pomoći, osim verbalne potpore svih i svakoga, ne može Perasta osposobiti za nove luke i putovanja.
— Htjeli smo od njega napraviti putnički brod za krstarenja. Takav da se ne bi sramio s njim ni u Monte Carlo doći! Ja sam ga u Korčuli financirao koliko sam mogao. Više novca nemam, a za pomorce i ovakve projekte izgleda nema kredita u našoj državi! Još 1994. godine sam za obnovu Perasta i njegovo pretvaranje u luksuznu jahtu tražio kredit od HBOR-a. Moj zahtjev je i sad tamo pod brojem 505. Nikad mi nisu niti odgovorili. Inače, Dubrovačko-neretvanska županija mi je dala potporu za obnovu Perasta, pa Gospodarska komora, Ministarstvo turizma, Ministarstvo pomorstva i veza. A kredita nigdje!
I zato Garbin veli da mu nema druge nego brod prodati. »Poći će na dražbu ako se nešto najhitnije ne promijeni. Izgubio sam nerve u potrazi za kreditom. A šteta ga je, to je legenda Dubrovnika. Da bar Grad nekako da podršku...« A kako konkretne potpore nema na vidiku, posve je izgledno da ratna legenda ode u staro željezo.

POTRESNA PRIČA O POMORCIMA S »PERASTA«
Žrtve četničkoga barbarstva

Potresna je priča o posadi Perasta, među svim našim ratnim tugama jedna od najtežih. Dugo se o upravitelju stroja Peru Sršenu, motoristu Antunu Matiću i kormilaru Niku Nobilu ništa nije znalo. Iz okupiranog Slanog nije bilo vijesti pa su se pomorci Jadrolinije obratili zapovjedniku Vojnopomorskog sektora Boka viceadmiralu Miodragu Jokiću. Tražili su da se njihovi kolege odmah puste kućama. Viceadmiral Jokić im je 28. listopada 1991. godine (znajući da su pomorci s Perasta ubijeni) odgovorio pismom u kojemu, među ostalim, doslovno stoji: »Pomorci s broda Perast predali su se najbližoj jedinici JNA koja ih je u cilju bezbednosti uputila u sabirni logor Bileća. Lično ću se interesovati i uticati da da se slučaj pomoraca što pre reši...« Tek poslije osam mjeseci, tijekom kojih je podržavana Jokićevim lažima tinjala nada da su živi, doznalo se da su ih četnici odmah hladnokrvno umorili u Slanome 5. listopada 1991. Nakon oslobađanja Slanoga tijela trojice pomoraca su ekshumirana i 13. kolovoza 1992. pokopana na njihovu rodnomu Mljetu.

   

Gabriel Bernardi
GABRIEL BERNARDI:
Grehota je pustit ga...

— Brod je bio izvađen na navoz, dno je pogledano, sređeno i porinut je natrag u more. Limovi su posve novi, donji dio smo dobro zaštitili pa ne vjerujem da je brod išta propao kroz ovo vrijeme. Promijenili smo i palubu i stavili posve novu. Sanirano je sve što je bilo bitno. Dobar bi on još bio, grehota je pustit ga, pogotovo što su sad trendovi u svijetu obnove starih brodova. Iako izvana izgleda oronuo, on još uvijek može plovit i to bi nam svima bila želja. Ako se nađe novac da se investira u njega, on će zaplovit — kaže voditelj radne jedinice u Inkobrodu Gabriel Bernardi.

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik:
Goran Bašić,
Internet podrška:
NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 1999.07.05.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)

[ idi na vrh stranice ]
[ idi na sljedecu stranicu ]