21. i 22. lipnja 1999.

CILA PJACA PLOČU BACA (3)
Tuđe nećemo,
svoje ne damo ...

I tako bonitet partizanske spomeničke baštine verificiraju ustaški nostalgičari, što je čista groteska. Na takav način uklonjen je viški monument Tuđe nećemo-svoje ne damo, iako je u pitanju bila visoko moralna deviza primjenjivana tada i na okupiranu »Krajinu« - ali velika mana te izreke bila je u tome što potječe od partizana

Piše: Vice KNEZOVIĆ, predsjednik Gradskog odbora Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, Split

Spomenički biljezi herojskog doba hrvatskog naroda iz Drugog svjetskog rata ruše se hametice, a u slučaju kada nešto zapne, onda u pomoć priskaču pojedinci iz radikalnih stranaka desnice, dokazujući kako je nevjerodostojan tekstovni sadržaj spomenika. I tako bonitet partizanske spomeničke baštine verificiraju ustaški nostalgičari, što je čista groteska. Na takav način uklonjen je viški monument TUĐE NEĆEMO — SVOJE NE DAMO, iako je u pitanju bila visoko moralna deviza primjenjiva tada i na okupiranu »Krajinu« — ali velika mana te izreke bila je u tome što potječe od partizana. Kod partizana, eto, ni vrlina nije valjala, dok su kod ustaša, sudi li se po uvažavanju Mile Budaka, i rasni zakoni bili dobri.
Tako je i splitskoj spomen-ploči na Pjaci pronađena mana u tekstu, jer da Split nije oslobodila »herojska Titova armija« nego »Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske«. Tome u prilog iznosi se podatak da su NOV i POJ (Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odredi Jugoslavije) preimenovani u JA (Jugoslavenska armija) tek 1. ožujka 1945., dakle četiri mjeseca nakon oslobođenja Splita. Pa ipak, izvorni tekst spomen-ploče sasvim je u redu. Zašto?
Ploča o kojoj je riječ postavljena je na zapadni zid stare splitske Vijećnice o prvoj godišnjici oslobođenja, tj. 26. 10. 1945. — samo sedam mjeseci nakon preimenovanja NOV-a i POJ-a u JA. Nitko od nas tadašnjih svjedoka nije ni pomišljao da bi se tekst ploče bukvalno odnosio na Jugoslavensku armiju, koja je tako nazvana pet mjeseci nakon oslobođenja Splita. Tekst je, naime, kao i na svakom spomeniku bio pomalo poetiziran i nošen epskim patosom, pa je »herojska Titova armija« značila naprosto hrabru Titovu vojsku, a ne poimenice i doslovno Jugoslavensku armiju, koja pod tim imenom još nije ni postojala. Uvijek se, pa i u ovom slučaju, nastojalo da spomenik nekom događaju ne bude samo njegova gola faktografska registracija, nego više ili manje i umjetnička forma koja će izraziti i emotivni odnos prema događaju. O tome najbolje svjedoče bezbrojni izuzetno vrijedni stihovi Jure Franičevića Pločara na raznim partizanskim spomenicima. Tako i onaj zatvorenicima pred bivšom Općinom, kojemu su, dakako, vandalski uništeni stihovi: »Ovdje je sloboda u lancima bila, kidala okove, širila krila...« U slučaju ploče na Pjaci nije se radilo o stihovima već o poetiziranoj prozi. Upravo zbog svega toga spomenike oduvijek rade umjetnici, a tekstove pisci — pa je čista faktografska rasprava i u ovom slučaju bespredmetna.
I na kraju, što se tiče sintagme »Narodnooslobodilačka vojska Hrvatske« treba napomenuti za neupućene da u Hrvatskoj kao ni u ostalim krajevima bivše države nije postojao autonomni partizanski pokret. Doktrinirana orijentacija bila je da čitav jugoslavenski prostor bude jedinstveno ratište s jedinstvenom strategijom oružane borbe i s jedinstvenim zapovjednim sustavom. Od 1. 11. 1942. bio je to Vrhovni štab NOV-a i POJ-a na čelu s vrhovnim komandantom J.B. Titom. Drugačije se rat ne bi mogao voditi ni dobiti. Nepovijesno je, dakle, Narodnooslobodilačku vojsku Hrvatske prikazivati separatnom partizanskom silom. Povijest je takva kakva je bila i ne možemo je »popravljati«. A u slučaju NOB-a to nije ni potrebno.

... a tko je onda ukrao jabuku?

Generacije školaraca bile su manipulirane pričama o hrabrim i nadasve etičnim partizanima, koje su krasile sve zamislive ljudske vrline i koji »nikada nisu ukrali jabuku«. A kada bismo imali vagu pravde i istine, bilo bi velikih iznenađenja u otkrivanju tko je uistinu bio tko i čije su ruke krvavije

Piše: Željko RENIĆ, predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata Brodosplit, Split

Poštovani gospodine Braliću, cijenim Vaše mišljenje i Vašu nakanu da »objektivno« prikažete povijesnu istinu. Čak vjerujem da ste i iskreni, međutim, ta istina je sasvim subjektivna i jednostrana. Drugim riječima, ne može pretendirati na čistu povijesnu faktičnost. Prije je pogled iz jednog (Vašeg) kuta i, u skladu s tim, falsifikat.
Međutim, ono što Vas izdvaja iz gomile ideologa »pravedne partizanske vojske« jest Vaša izjava kojom eksplicitno priznajete da je među partizanima bilo zločinaca. Nikada do sada nisam imao priliku u tisku pročitati da bivši partizan priznaje tu činjenicu, a još manje da zbog nje žali.
Ustvari, moram se ispraviti: ako želim biti sasvim precizan, trebamo navesti da je još jedan partizan priznao to isto, ali u drastičnoj formi. Radi se o poznatom partizanu - četniku Simi Dubajiću koji se u jednom trenutku (krivo procijenivši konačnog pobjednika u agresiji na Hrvatsku) javno hvalio klanjem Hrvata.
Slažemo se, gospodine Braliću, da se zločini ne mogu opravdati niti nam je to intencija. Zločin je zločin. No, elementarno poštenje nalaže da priznate činjenicu da za zločine koje su počinili partizani nitko nikad nije odgovarao. Štoviše, zločini te »oslobodilačke« vojske su bili nagrađivani: činovima, funkcijama, privilegijama... Osobno svjedočim da je to tako - povijesno sjećanje moje najbliže obitelji i sumještana sela Biska i šire okolice sadrži tragične i strašne priče o zločinima koji su ostali nekažnjeni i koji su u povijesnim čitankama preskočeni. Spominjete ustaške zločine. Ustašku vojsku je obilježavala čežnja za vlastitom državom Hrvatskom. Cilj joj je bio oslobođenje i stvaranje države. U tom kontekstu, u tadašnjim povijesnim okolnostima, dopuštam da je bilo zločina i među njima. No, samo njihovi i isključivo njihovi zločini su naglašavani. Oni su sustavno sotonizirani, jednako kao što je druga strana glorificirana. Rat na ovom području se prikazivao crno-bijelom tehnikom: s jedne strane demoni, s druge strane anđeli. Istine radi, gospodine Braliću, Vi kao sudionik one »anđeoske« strane, možete li čiste savjesti priznati da je svijet bio baš tako crno-bijel?
Neće baš biti da Jugoslavenska vojska iz 1990. godine nije ona ista iz Vaše mladosti. Upravo suprotno: to je ista ona vojska koja je iz tada oblikovanog zametka narasla u aždaju koja nastoji uništiti sve nesrpsko.
Cijeli hrvatski narod je kažnjen, ustaše su i pojedinačno sankcionirani. Dandanas Hrvat nosi žig, najvećim dijelom sramotno izmišljenih zločinstava. Generacije školaraca su manipulirane o hrabrim i nadasve etičnim partizanima, koje su krasile sve zamislive ljudske vrline i koji »nikada nisu ukrali jabuku«. A kada bismo imali vagu pravde i istine, bilo bi velikih iznenađenja u otkrivanju tko je uistinu bio tko i čije su ruke krvavije. A je li, gospodine Braliću, kažnjen ijedan partizan? Naprotiv, o tome se nije smjelo ni zucnuti, jer bi u protivnom takvog pojedinca - pojela noć.
I na kraju, o privilegijama. Činjenica je, gospodine Braliću, da hrvatski branitelji ne uživaju nikakve privilegije. Uistinu, nikakve. Oni koji su bili na hrvatskim crtama bojišnice nisu imali priliku sudjelovati ni u pretvorbama ni u pljačkama. Čitate li vi, gospodine Braliću, tisak? Tko diže ruku na sebe i čiji su to problemi još uvijek neriješeni - hrvatskih branitelja ili partizana?

Urednik: Ivica Profaca,
Tehnički suradnik: Goran Bašić,
Internet podrška: NETmedia d.o.o.
© Sva prava pridržana: SLOBODNA DALMACIJA, 1999.
Posljednja nadopuna: 1999.06.20.
Stranice prilagođene za INTERNET EXPLORER 4 (800x600pix, 24bit)